Sovjetski eksperiment koji tjera STRAH U KOSTI: Kada čuju za njega, ljudi se IZBEZUME (FOTO)

Oko 1940. godine, ruski naučnici su petoro ljudi držali budnima 15 dana uz pomoć eksperimentalnih stimulansa na bazi gasa. Držali su ih u zatvorenom prostoru u koji su dodavali kiseonik kako ih gas ne bi ubio, pošto je u velikim količinama bio otrovan.

Subjekte su pratili uz pomoć postavljenih mikrofona, ali i kroz staklene prozore debele oko 3 centimetara. Soba u kojoj su bili ispitanici bila je prepuna knjiga, kreveta (bez posteljine), imali su i vodu i toalet, kao i dovoljno suve hrane u količinama dovoljnim za sve ispitanike.

Subjekti su bili zakleti neprijatelji političkih zatvorenika u toku Drugog svjetskog rata.

Prvih pet dana eksperimenta prošlo je glatko – subjekti jedva da su se i bunili zato što su nasjeli na lažno obećanje naučnika da će biti oslobođeni ako se podvrgnu testu i ne spavaju 30 dana. Njihove aktivnosti i razgovori su budno praćeni, i naučnici su zapisali da su ispitanici najčešće međusobno razgovarali o svojim traumatičnim događajima iz djetinjstva, i da su nakon četiri dana razgovori postali osjetno mračniji i depresivniji.

Pet dana poslije toga, ispitanici su počeli da se učestalo žale na uslove u kojima su bili smješteni, ali i da pokazuju simptome paranoje. Prestali su da razgovaraju međusobno, i počeli da šapuću u mikrofone i prozorčiće. Svaki od njih vjerovao je da će baš on zadobiti povjerenje naučnika time što će ogovarati svoje sapatnike. Naučnici su isprva mislili da je sve to posljedica gasa…

Devet dana kasnije, jedan od njih počeo je da vrišti. Pretrčavao je uzduž i poprijeko sobu u kojoj su bili smješteni i drao se iz sveg glasa puna tri sata. Nakon toga je i dalje pokušavao da vrišti, ali njegovo izmučeno grlo moglo je da proizvede samo skičanje. Pregledom je utvrđeno da je nesrećnik fizički pokidao glasne žice. Međutim, najzanimljivija stvar u svemu je način na koji su reagovali ostali subjekti reagovali na svog nekadašnjeg prijatelja. Zapravo, način na koji nisu reagovali. Nastavili su da šapuću u mikrofone kao da se ništa ne dešava. Onda je drugi subjekt počeo da vrišti. Dva do tada mirna subjekta su pocjepala svako po knjigu, a zatim po stranicama razmazivali svoj izmet, a zatim ih lijepili na staklo kroz koje su ih gledali naučnici. Tada se vrištanje svih smirilo, kao i njihova šaputanja u mikrofon.

Još tri dana su prošla. Naučnici su morali da provjeravaju da li mikrofoni uopšte rade, pošto je tišina iz sobe bila neprekinuta bilo kakvim zvukom. Međutim, potrošnja kiseonika pokazivala je da su svi živi i zdravi. Zapravo, njihova potrošnja kiseonika bila je povećana, kao da su se bavili fizičkim aktivnostima.

U jutro četrnaestog dana, naučnici su prekršili obećanje koje su međusobno sebi dali – da neće pokušati da izmame reakcije od ispitanika. Iskoristili su interfon i objavili:

“Otvorićemo sobu kako bismo testirali mikrofone. Odstupite od vrata i lezite na pod, inače ćemo pucati u vas. Ukoliko bespogovorno poslušate, jedan od vas biće pušten”.

Naučnici su ostali zapanjeni kada su dobili odgovor “Više ne želimo da budemo oslobođeni”.

Naučnici i oružane sile, koje su i finansirale ovaj eksperiment, dugo su raspravljali kako dalje postupati sa subjektima. Na kraju je rješeno da otvore sobu u ponoć, 15. dana od početka eksperimenta.

Isisali su gas iz sobe i napunili je svježim vazduhom. Međutim, subjekti su iste sekunde počeli da se žale putem svojih mikrofona. Tri različita glasa počela su da preklinju da se gas vrati u sobu. Počeli su da vrište glasnije nego ikad, a kada su vojnici ušli u sobu da provjere šta se dešava, i oni sami su počeli da vrište od užasa!

Četiri od pet subjekata još je bilo živo, ali u takvom stanju da izbor riječi “živi” nije baš najtačniji. Hranu danima nisu pipnuli, otkidali su meso sa mrtvog subjekta a zatim time punili odvod u centru sobe, čime su ga blokirali. Pod je bio poplavljen mješavinom vode i krvi. I četiri “živa” subjekta takođe su imali otkinute komade mesa sa tijela. Vojnici su zaključili da su to radili rukama, a ne zubima, kao i da su uglavnom sami sebi nanosili povrede.

Koža sa rebara bila je gotovo potpuno otkinuta, a digestivni trakt subjekata bio je pun njihovog sopstvenog mesa koje su danima malo po malo jeli. Pluća su zbog odrane kože mogla da im se vide kroz rebra.

Većina vojnika u objektu bili su ruski specijalci, ali uglavnom su gotovo svi odbili da se poslije tog prizora ikada više vrate u sobu. Subjekti su nastavili da vrište i mole naučnike da uključe gas kako ne bi zaspali.

Na iznenađenje svih uključenih u eksperiment, subjekti su se žestoko borili kada su naučnici pokušali da ih izvuku iz sobe. Jedan od vojnika koji je pristao da se vrati u sobu poginuo je jer su mu subjekti iščupali grkljan. Drugi vojnik bio je teško povređen nakon što mu je jedan od zatvorenika bukvalno pregrizao arteriju na nozi. U nedeljama nakon ovog incidenta, pet vojnika izgubilo je život, ako se tu broje i oni koji su izvršili samoubistvo.

U toj borbi, jedan od četvoro preostalih subjekata iskrvario je nakon što mu je u tuči pukla slezina. Ljekari su pokušali da ga uspavaju ne bi li mu pomogli, ali nije reagovao ni na jednu dozu sedativa. Uspjeo je da slomi rebra i ruku jednom ljekaru u borbi. Na kraju je pao na pod, i dok je krvario ponavljao je “još, još, još” sve dok nije izdahnuo.

Preostala tri subjekta su premještena u bolnicu. Dvojica od njih i dalje su preklinjala za gas koji će ih spriječiti da spavaju.

Jedan od te trojice bio je gadno povređen i pripremali su ga za operaciju kako bi mu vratili organe u tijelo. Međutim, ispostavilo se da je subjekt imun na sedative koje su mu dali pred operaciju. I pored anestetika, borio se sa ljekarima kao životinja. Uz teške muke uspjeli su da ga savladaju. Dodali su još anestetika, i u sekundi kada su mu se oči sklopile, umro je. Autopsija je pokazala da je u krvi imao 3 puta više kiseonika nego što je to uobičajeno, kao i da je imao 9 slomljenih kostiju i da je prelome izazvala snaga i pritisak njegovih sopstvenih mišića.

Drugi preživjeli je bio onaj koji je prvi počeo da vrišti i koji je pokidao svoje glasne žice. Operisan je bez anestetika, a iako je bio budan, nije uopšte reagovao tokom čitavih 6 sati operacije. Jedna medicinska sestra koja je prisustvovala operaciji tvrdila je da se subjekt smješkao svaki put kada bi im se pogled susreo. Kada se operacija završila, subjekt je pokušao da razgovara sa hirurgom. Nije mu uspjevalo – iz njegovog grla izlazilo je samo šištanje, pa mu je hirurg dodao papir i olovku kako bi mogao da napiše šta hoće. Subjekt je napisao “Nastavi da sječeš”.

I druga dva subjekta su prošla kroz operaciju, obojica bez anestetika. Za vrijeme operacije toliko su se smijali da ljekari nisu mogli da rade. Napokon su ih imobilisali, a kada je operacija završena, iste sekunde su ponovo molili da im puste gas. Kada su ih naučnici pitali zašto žele gas, rekli su “Moramo da ostanemo budni”.

Preživjela tri subjekta su vraćena nazad u prostoriju dok su istraživači odlučivali šta da rade sa njima. Uprkos protivljenju naučnika, službenik KGB-a želio je da vidi šta će se desiti ako se subjektima opet pusti gas. To je i urađeno, iako su se naučnici pobunili.

Ponovo su ih vratili u sobu, i priključili na EKG. Sva trojica subjekata prestali su da se bune i vrište kada su pušteni u sobu sa gasom. Do tog momenta, jedva su ostajali budni. Jednini subjekt koji je mogao da ponešto kaže neprestano je mrmljao. Drugi je neprestano treptao, a treći se stalno otimao.

Kada su provjerili EKG, u određenim trenucima pojavljivala bi se ravna linija, kao da su subjekti doživljavali privremenu smrt mozga, a zatim su se vraćali u normalu.

Jedan subjekt umro je čim mu je glava dodirnula jastuk.

Ostala su samo dva subjekta, i agenti su htjeli da u sobu sa njima zatvore i tri naučnika. Kada su agenti to rekli, jedan od naučnika je odmah izvukao pištolj i upucao komandira direktno između očiju, a zatim je uperio pištolj u nijemog subjekta, i njemu raznijeo mozak.

Ponovo je uperio pištolj u jedinog preostalog subjekta u životu. “Neću ostati zaključan ovdje sa ovim stvarima! Neću ovdje sa tobom” drao se na subjekta. “Šta si ti?! Govori, moram da znam!” urlao je naučnik na subjekta.

“Zar si tako brzo zaboravio?” glasio je odgovor subjekta.

“Mi smo vi. Mi smo ludilo koje vreba u svima vama, preklinje u svakom trenutku da bude oslobođeno iz pozadine vašeg životinjskog uma. Mi smo ono od čega se svake noći krijete u krevetu. Mi smo ono što potiskujete u tišinu i paralizu kada odete u noćni počinak u koji mi ne zalazimo”.

Naučnik je tada naciljao subjektovu glavu i ispalio metak. Linija na EKG monitoru postala je ravna i subjekt je grcajući rekao “Tako… blizu… slobodi…”

Izvor: dnevno.rs