U MENI SE OTVORIO PAKAO: Ispovijest Beograđanke koju je prevario muž sa kojim ima djecu!

Prije nego što sam otkrila da me muž vara, uzimala sam ga zdravo za gotovo. Mislila sam da je moj. Ne zato što sam imala povjerenja u našu ljubav niti zato što sam, na osnovu poznavanja našeg odnosa, osjećala da smo vezani. Nije bilo to u pitanju. (U stvari, prije nego što me je prevario, uopšte nisam na taj način razmišljala o vezama. Moje veze uvijek su se razvijale stihijski.)

Foto: Ilustracija

Bila sam sigurna da je moj muž „moj“ jer ga niko drugi ne bi htio. Nalazila sam mu hiljadu mana i često ga ogovarala sa prijateljicama. Stalno sam se žalila na njega, a i one su se žalile na svoje muževe. Bio je to nekakav obrazac po kom smo provodile vrijeme. Za svog sam pričala da je nesposoban, lijen, da ga ništa ne dotiče i da će, takav kakav je, živjeti sto godina. Briga njega što sudovi stoje, što djeca ne pojedu sve što ja mislim da treba da pojedu, što je lom, što isprska kupatilo kad god se tušira, što nije ništa rekao svojoj majci kad mi se obratila zajedljivo, što se nikad ne sjeti da me iznenadi, što je u stvari šonja i slabić bez ambicije, što ne idemo češće u krevet… Što se ne bavi mojim problemima i ne trudi se da mi pomogne da ih riješim. Dani su tako išli jedan za drugim, a ja sam, leteći od obaveze do obaveze, usput i sasvim ležerno, zvocala i prebacivala.

Nisam ga vrednovala. Za sve je on bio kriv.

S jedne strane, malo sam žalila samu sebe što mi tako prolazi život. Mogla sam možda da se udam za nekog sposobnijeg, mislila sam. S druge, nisam bila ljubomorna, nisam nimalo brinula kad kasni s posla, nisam morala da se trudim da mu budem privlačna… Bila sam opuštena i hronično nezadovoljna svojim mužem.

Naravno da mi nije padalo na pamet da mu gledam telefon. Hvalila sam se kako uopšte nisam ljubomorna. Bila sam tako zadovoljna sobom što sam iznad toga…

Onda mi se jedno veče pokvario telefon. Uzela sam njegov da podesim alarm. Iskočila je poruka na „Viberu“. Nepoznato ime, slika lijepe žene i „želim te“. Oduzela sam se. Ništa. Kao mrtva. Sekund kasnije pošla mi je krv na nos. Nešto kasnije sve u meni počelo je da krvari…

Varao me je dvije godine, priznao je odmah. A meni to ni u jednom momentu na pamet nije padalo. Toliko nisam imala blagu ideju da se čovjeku pored kog se svako jutro budim, čije gaće perem, čiju djecu sam rodila, dešava nešto tako krupno. Da on ima paralelan emotivni život. Da ima novu ljubav. Jer njemu se dogodila ljubav, a ne kres šema.

Smjenjivao se bijes prema „tom bijedniku koji se ovajdio samo zato što su neke žene očajne i nemaju kriterijume“, ubilački nagon prema toj ženi čije su me lijepe crte lica probadale kroz srce iako sam dugo, dugo pričala kako je nikakva. Kako u njoj ni slijepac ništa privlačno ne bi mogao da nađe. U stvari mi se ona sviđala. Jako. Mnogo više nego što se sama sebi sviđam i više od drugih žena. Našla sam je na FB, mjesecima išla na njen profil sto puta dnevno i gledala je studiozno koliko te ni magnetna rezonanca ne prostudira. Svaki detalj sam analizirala i bilo je to kao da rijem sebi po ranama.

Pljuvala sam je i u sebi i sa drugaricama, ali, što sam je više pljuvala, to je ona u dubini moje duše rasla. Pretvarala se u neku mitsku zavodnicu, fatalnu ženu, u nešto nadljudsko. Za mene, ona je bila najljepša žena na svijetu koju sam mrzila najviše na svijetu. Zamišljala sam kako je on prema njoj drugačiji, a ne nemaran kao prema meni. Kako je mazi i pazi i sve čini za nju. Onda su odjednom počele da mi iskaču njegove dobre osobine. Pa slike kad smo se zaljubili… Pa kako je nježan i osjetljiv on. I dobar otac. I pošten čovjek, a ne da gazi preko leševa da bi se probio. Odjednom sam bila ponosna na njega. Nije mi smetalo što nemamo love. Jer on je imao karakter. Nije nikad mutio. Osim s njom… Ali za to sam JA kriva! Volim ga, strašno ga volim! Ma sve sam upropastila.

Plakala sam, i plakala, i plakala… I smršala 10 kilograma za jako kratko vrijeme, ne znam koliko dana tačno jer je vrijeme nekako stalo, sve se pomješalo. Nisam mogla da spavam. Postala sam opsjednuta njim, njom, njima… Stalno na rolerkosteru mržnje i ljubavi prema njemu, a zavisti i agresije prema njoj. Stalno na rolerkosteru bijesa, prezira, samosažaljenja, krivice, ljubomore, nemoći, očaja. Imala sam napade nikad jačih seksualnih poriva prema njemu. A prije toga nije mi bilo do seksa gotovo nikad, mada sam njega optuživala što ne idemo u krevet. U stvari, MENE nije zanimao seks sa njim. Nije mi bio muževan. Eto ti sad! Nisi ga htjela, ima ko hoće.

I onda najbolnije slike na svijetu… Ona gola, prezgodna, boginja seksa… Vode ljubav kao u „Poštar uvijek zvoni dvaput“. I još bolje, i još strastvenije.
U meni se otvorio pakao. Bila sam u vrtlogu jezivog bola. Nikada ranije nisam osjetila tako jak bol. Neizdrživ. Nije mi se živjelo. Tonula sam u nešto sumanuto. Nisam imala snage ni za šta. Ni za djecu, ni za posao, ni za sebe. Gutala me je ta stvar. Nisam vidjela izlaz.

On je, rekoh, sve priznao. Kad sam ga napadala i vrijeđala (bilo je to strašno), ćutao je kao i inače što je ćutao. Kad sam plakala, izašao bi. Ne znam da li mu je bilo žao ili mu je bilo muka od mene, od svega. Uglavnom sam se poslije tih scena osjećala jadno i bila ubijeđena da mu je sigurno muka, a ne žao. Jer i meni je bilo muka od same sebe. Ma gadila sam se sebi što tako plačem i klečim pred njim kao neka slina. A kad ga napadam, osjećala sam se krivo do besvjesti.

Ponekad bih ga strogo, kao da sve držim pod kontrolom, pitala da li će je ostaviti, hoće li se sabrati i sačuvati svoj brak. Hoće li se opametiti i misliti na djecu? Osjećala sam da manipulišem, ali nisam mogla da se obuzdam. Mnogo sam se gadila sama sebi zbog toga. On bi tada govorio kako ne zna šta da radi i ne zna šta hoće.

Onda bih, iz očaja, mijenjala ploču, počinjala da pričam da ga volim, da nam da još jednu šansu… Pa bi iz te skrušenosti i poniznosti odjednom izbio neki bijes, neki kvaziponos koji skriva nemoć, u vidu pitanja „dobro, a šta to ona ima što ja nemam“. Onda bi on ponekad rekao da se prosto tako desilo, da nije planirao, da ako je neko kriv, onda je on. Bilo mu je neprijatno od tih mojih nasrtaja da „raščistimo“, vidjela sam. Pitala sam da li je voli, koliko je voli, kako im je u seksu… Ćutao je. Nikad nije izgovorio da je voli. Poslije mnogo godina počela sam da shvatam da je moj muž džentlmen i da neće da mi kaže šta osjeća prema njoj iako sam to probala da iščupam iz njega milion puta.

Poslije tolikih godina neobraćanja pažnje na njega, toliko strašnog neobraćanja pažnje da je pred mojim nosem imao ozbiljnu vezu, počela sam da ga gledam. Počela sam da se trudim da osjetim šta se krije iza njegovih riječi. Inače moj muž nikada nije bio nešto pričljiv. Toliko me je nekad nerviralo što neće da sjedne, pa da razglabamo o našim problemima koje „on“ stvara. I počela sam da shvatam da njegov manjak riječi ne znači manjak osjećanja. Da ne znači da si osjetljiv ako kažeš sve što ti padne na pamet. Kao, recimo, ja. I onda opet napad razdirućeg osjećaja krivice. Ma kao da je đavo ušao u mene.

Kad više nisam mogla da izdržim sve to, otišla sam kod psihijatra. Vremenom, malo sam se smirila. Prestala da mislim da je samo on kriv ili da sam samo ja kriva. Sada učim da o problemima u odnosima ne razmišljam kroz potragu za krivcem. Nije lako, ali počela sam polako da prihvatam odgovornost. Mada, još uvijek ne umijem da razlikujem odgovornost i krivicu. Ipak, malo je lakše…

Šta će biti s našim brakom – ne znam. Voljela bih da mi se vrati. Da sve bude kao prije… Ne, ne kao prije. Ja bih se promjenila. Želim da budem bolja. Ali ne znam da li ću ikad dobiti priliku da se popravim. Mi i dalje živimo u istom stanu, ali jedva da progovorimo riječ. On se viđa sa njom, ali ne predlaže razvod i ne odlazi. Ne znam da li to radi iz sažaljenja prema meni ili mu je stalo.

Bojim se da u suštini nikad neću moći da prebolim to što se zaljubio u drugu iako bih prešla preko svega samo da budemo zajedno.

Izvor: zena.blic.rs