Zbog trenutka nepažnje SIN MI JE POGINUO: Molim vas pazite na ovu stvar kada su djeca u blizini vode
Tog dana sam potcjenila Nou. Uvijek je bio dobar i mio dječak, ništa više nemiran od prosječnog dvogodišnjaka. Zapravo, uglavnom je bio oprezniji od svojih vršnjaka. I baš tog jutra smo moj otac i ja pričali o tome koliko je Noa vezan za mene. Ovo govorim za sve majke koje ovo čitaju i misle u sebi da njihovo dijete to niklad ne bi uradilo. I ja sam to mislila. Ni danas ne mogu da kažem sa sigurnošću da li su vrata dvorišta bila zaključana. Da sam imala malo više svijesti o tome kolika opasnost vreba, sigurno bih nekoliko puta provjerila da su zaključana, kao što sam uvijek provjeravala da li je fioka sa preparatima za čišćenje zatvorena i nedostupna za njega.
Foto ilustracija: Pixabay
Istraživanja kažu da se najviše slučajeva davljenja u kućnim bazenima vezuju za djecu između jedne i četiri godine. Istraživanja kažu i da je neophodno postaviti ogradu oko bazena, jer se time rizik od davljenja umanjuje za 83 odsto. Sve sam to saznala prekasno.
U mjesecima nakon što sam izgubila sina, redovno sam išla u sinagogu. Godinu dana nakon tragedije, kantorka sinagoge me je zaustavila i rekla mi da je i ona planirala da ove godine napravi bazen u svom dvorištu. Iz gradske uprave su je obavjestili da su propisi pooštreni i da sada oko bazena mora da se stavi zaštitna ograda. I to zbog slučaja mog sina. Milion emocija me je obuzelo kada sam to čula.
Sutradan smo se suprug i ja detaljnije pozabavili novim propisima. Noin slučaj je prezentovan gradskoj upravi bez našeg znanja, a predstavili su ga inicijalima, što je meni bilo jezivo. Zato sam kontaktirala komitet, poslala im Noinu sliku i zamolila da koriste njegovo puno ime i prezime. Sada postoji Noina uredba po kojoj je obavezno da svi kućni bazeni imaju zaštitnu ogradu. Osjećala sam se kao da mi je sin ponovo živ, na neki tužan ali značajan način.
I dalje vjerovatno čitate ovo i mislite: “Ovo se meni nikad ne bi desilo. Ja na svoje dijete motrim kao kobac. Moje dijete umije da pliva. Nemamo bazen. Zna moje dijete da ne smije da ide blizu bazena”. Nakon tragedije, mnogo majki mi je drhtavim glasom ispričalo slučajeve kada su za dlaku spasile svoju djecu iz bazena, ali i drugih mjesta. Klinci se išunjaju iz kuće neopaženo, i to na načine koje ne možete ni da zamislite, i onda odu do bazena, do ulice, sapletu se niz stepenice i još mnogo stvari.
Gubitak djeteta je nezamisliva tragedija i nezamislivo je teško pričati o tome. Najteže o tome pričaju upravo ljudi čija su djeca živa i zdrava, jer to je najveći strah svakog roditelja. Ali ja znam da je mnogo života već spaseno zbog tragedije mog djeteta. Molim vas, pazite na svoju djecu. Pazite i na tuđu djecu. Samo ne mislite da to nikada ne može da se desi vama.
Izvor: zena.blic.rs
