Vatikan protiv Pape: ‘Jedva čekamo da umre, jeziv je…’
Papa Franjo je danas jedan od najomraženijih ljudi na svijetu. Oni koji ga najviše mrze nisu ateisti, ni protestanti, ni muslimani, već neki od njegovih sljedbenika. Izvan crkve je iznimno popularan kao oličenje gotovo razmetljive skromnosti i poniznosti, objašnjava u vrlo opširnom tekstu Guardian.
Foto: Reuters
Od trenutka kada je kardinal Jorge Bergoglio postao papa 2013. njegovi su potezi plijenili pažnju diljem svijeta: novi papa vozio je Fiat, sam nosio svoje torbe i podmirivao vlastite račune u hotelima; za homoseksualne osobe rekao je: “Tko sam ja da im sudim?” i prao noge muslimanskim ženama izbjeglicama. No, unutar crkve, Franjo je izazvao divlji napad konzervativaca koji se boje da će taj duh podijeliti, pa čak i uništiti crkvu.
Ljetos mi je jedan istaknuti engleski svećenik rekao: “Ne možemo čekati da umre. Ono što govorimo privatno, ne smije se objavljivati u novinama, ali kad god se susretnu dva svećenika, razgovaraju o tome kako je Bergoglio jeziv… on je poput Kaligule: kad bi imao konja, učinio bi ga kardinalom. “Naravno, nakon 10 minuta iscrpnog niza žalopojki, taj svećenik je dodao:” Ne smijete objaviti ništa od ovoga ili će me odmah najuriti.” Ova mješavina mržnje i straha uobičajena je među papinim neprijateljima.
Franjo, prvi neeuropski papa u modernom dobu i prvi isusovački papa, u vatikanski establišment je izabran kao autsajder i zapravo se i očekivalo da privlači neprijatelje. Ali nitko nije predviđao da će ih biti ovako puno. Od brzog odustajanja od raskoši i pompoznosti Vatikana, koja uključuje 3000 službenika kojima je on formalni gospodar, do njegove potpore migrantima, napada na globalni kapitalizam i, prije svega, svojih poteza kojim preispituje crkveno učenje o seksu, Franjo je skandalizirao konzervativce i reakcionarne glavešine u Vatikanu.
Sudeći prema broju glasova na posljednjem svjetskom sastanku biskupa, gotovo četvrtina kardinalskog zbora – najviše razine klera u Crkvi – vjeruje da Papa koketira s herezama. Točka loma nastupila je u sukobu koji je uslijedio nakon iznošenja njegovih stavova o razvodu. Raskidajući sa stoljećima, ako ne i tisućljećima katoličke teorije, papa Franjo pokušao je potaknuti katoličke svećenike da udjeljuju pričest rastavljenim i ponovno vjenčanim vjernicima ili nevjenčanim supružnicima.
Njegovi neprijatelji ga pokušavaju prisiliti da napusti i odrekne se takvih pokušaja. A kako on od toga neće odustati i kako tiho ustraje pred rastućim nezadovoljstvom, oni se sada pripremaju za borbu. Prošle godine jedan je kardinal uz podršku nekoliko umirovljenih kolega stao govoriti o mogućnosti da ga se počne formalno progoniti zbog hereze – namjerno odbacivanje čvrstog nauka crkve, grijeha koji se može kazniti ekskomunikacijom.
Prošlog mjeseca 62 nezadovoljna katolika, uključujući i jednog umirovljenog biskupa i bivšeg šefa Vatikanske banke, objavili su otvoreno pismo koje je optužilo Franje o sedam točaka heretičkog poučavanja. Samo, optužiti papu za herezu nuklearna je opcija u katoličkim sukobima. Crkveni nauk navodi da papa ne može biti u krivu kada govori o središnjim pitanjima vjere; pa ako je u krivu, ne može biti papa. S druge strane, ako je ovaj papa u pravu, svi njegovi prethodnici moraju biti pogrešni.
Pitanje je osobito otrovno jer je gotovo u cijelosti teorijsko. U praksi, u većini svijeta, rastavljeni i ponovno udana parovi rutinski dobivaju pričest. Papa Franjo ne predlaže revoluciju, već birokratsko prepoznavanje sustava koji već postoji, a možda je i ključan čak i za opstanak Crkve. A ako bi se važeća službena pravila doslovno primjenjivala, nitko čiji je brak propao, više nikada se ne bi smio ponovno seksati. To nije praktičan način za osiguravanje da katoličanstvo opstane i u budućim generacijama.
S druge strane Franjini protivnici boje se da njegove oprezne reforme prijete uvjerenju da Crkva podučava bezvremenske istine. A ako Katolička crkva ne podučava vječne istine, konzervativci se pitaju, koja je onda njena svrha? Bitka za razvod i pravo na ponovno vjenčavanje dovela je do dvije duboko suprotstavljene ideje o tome čemu služi Crkva.
Papin grb su dva prekrižena ključa. Oni predstavljaju ovlasti koje je Isus navodno dao Sv. Petru, ovlasti vezati i razrješivati: proglašavati što je grijeh i što je dopušteno. Ali koja je moć važnija i koja je sada hitnija? Sadašnja kriza je najozbiljnija još od liberalnih reformi šezdesetih godina, koje su potaknule skupinu tvrdih konzervativaca da istupe iz Crkve. (Njihov vođa, francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, kasnije je ekskomuniciran.)
Tijekom posljednjih nekoliko godina konzervativni autori više puta su povlačili temu raskola u Crkvi. 2015. godine američki novinar Ross Douthat, koji je svojedobno prešao na katolicizam, napisao je za časopis Atlantic članak naslova “Hoće li Papa Franjo uništiti Crkvu?”. Engleski tradicionalist Damian Thompson upozoravao je da je “Papa Franjo sada u ratu s Vatikanom. Ako pobijedi, crkva bi se mogla raspasti.
“Papini stavovi o razvodu i homoseksualnosti, tvrdio je nadbiskup Kazahstana, dopustio je”Sotoninom dimu” da uđe u crkvu. Katolička crkva je provela veliki dio prošlog stoljeća boreći se protiv seksualne revolucije, baš kao što se borila protiv demokratskih revolucija 19. stoljeća. U ovoj borbi sada prisiljena je braniti neodrživu apsolutističku poziciju, po kojoj je zabranjena svaka umjetna kontracepcija, kao i bilo kakav seks izvan trajnog braka.
Kao što Franjo prepoznaje, to ne opisuje način na koji se stvarni ljudi zapravo ponašaju. Svećenik to zna, ali se očekuje da se pretvara da vjernici to ne čine. Službeni nauk ne može se preispitivati, ali se isto tako ne može niti poštovati. Od nečega se mora odustati, a kada se to dogodi, eksplozija koja će uslijediti, mogla bi slomiti Crkvu.
Bilo da se radi o klimatskim promjenama, migraciji ili kapitalizmu, svi ti ogorčeni sukobi u Crkvi do svog su vrhunca došli oko implikacija jedne obične fusnote u dokumentu “Radost ljubavi” (Amoris Laetitia). Dokument koji je napisao Franjo, sažetak je trenutne rasprave o razvodu, te sadrži fusnotu iz koje je očita blaga tvrdnja da se razvedeni i ponovno vjenčani parovi ponekad mogu pričestiti. S više od milijardu sljedbenika, Katolička crkva je najveća svjetska organizacija koju je svijet ikada vidio, a mnogi od njegovih sljedbenika su razvedeni, ili izvanbračni roditelji.
Ono što Crkva radi diljem svijeta, na dobrovoljnim je osnovama. Ako obični vjernici prestanu vjerovati u ono što rade, cijela stvar propada. I Franjo to zna. Ako se pomire teorija i praksa, ispraznit će se crkve diljem svijeta. Da se Crkva suočava s krizom u to vjeruju i njegovi protivnici, ali je njihov recept suprotan. Za njih, praznina između teorije i prakse upravo je ono što Crkvi daje vrijednost i značenje.
Ako Crkva nudi ljudima nešto čime mogu upravljati i bez nje, u tom će se slučaju, vjeruju oni, Crkva sigurno urušiti. Sve ovo nitko nije predvidio kad je Franjo izabran 2013. godine. Jedan od razloga zašto ga je izabrao kardinalski zbor bio je sređivanje sklerozne birokracije Vatikana. Samo, taj je zadatak bio odavno zakasnio. Kardinal Bergoglio iz Buenos Airesa izabran je kao relativni autsajder sa sposobnosti uklanjanja pojedinih blokada u središtu Crkve.
Ali ta se misija uskoro sudarila s još dubljim rasjedom u Crkvi, onim koji se obično opisuje kao bitka između “liberala” poput Franje i “konzervativaca” poput njegovih neprijatelja. No to je klizava i varljiva klasifikacija. U središtu svega je spor između katolika koji vjeruju da Crkva treba utjecati na program za svijet, i onih koji smatraju da svijet moraju uvjetovati program tema Crkvi. To su idealizirane situacije: u stvarnom svijetu svaki katolik će predstavljati mješavinu tih orijentacija, te će kod većine jedna od njih dviju prevladati.
Franjo je vrlo čist primjer katolika orijentiranog prema vani, ekstrovertiranog, posebno kad ga se uspoređuje s njegovim introvertiranim prethodnicima. Introvertirani su i njegovi protivnici. Mnoge je Crkva privukla zbog svoje udaljenosti od briga svijeta. Iznenađujući broj najistaknutijih introvertiranih katolika zapravo su obraćenici koji su ranije bili američki protestanti.
Neke je potaknula plitkost intelektualnih resursa na kojima su izrasli, a još i puno više potaknuo ih je na preobraćenje osjećaj da liberalni protestantizam umire upravo zato što više nije nudio nikakvu alternativu društvu oko sebe. Oni žele otajstvo i romantiku, a ne sterilni zdrav razum ili konvencionalnu mudrost. Nijedna religija nije mogla cvjetati bez tog impulsa. Ali se isto tako nikada niti jedna svjetska religija nije mogla u potpunosti suprotstavljati svijetu.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća trogodišnji skup biskupa iz svih dijelova Crkve, poznat kao Drugi vatikanski koncil ili Vatikan II, “otvorio je prozore svijetu”, rekao je papa Ivan XXIII. koji ga je pokrenuo, ali i koji je umro prije nego što je posao dovršen. Koncil je odbacio antisemitizam, prihvatio je demokraciju, stao je zastupati univerzalna ljudska prava i uvelike je ukinuo svetu misu na latinskom jeziku. Posebno taj posljednji čin zaprepastio je introvertirane. Primjerice, spisatelj Evelyn Waugh nakon te odluke više nikada nije otišao na englesku misu.
Za ljude poput njega, svečani rituali službe koju je vodio svećenik dok je zajednici bio okrenut leđima i govoreći u cijelosti na latinskom dok se na oltaru suočavao s Bogom, bili su srce Crkve – prozor u vječnost koji se otvarao svakom prilikom još od njenih početaka. Neizmjerni su bili razmjeri simboličke promjene koju je donijela nova liturgija – zamjenom introvertiranog svećenika koji je na oltaru okrenut Bogu s onim ekstrovertiranim koji je okrenut prema svojoj zajednici.
Neki se konzervativci još uvijek nisu pomirili s takvom preorijentacijom, među njima i gvinejski kardinal Robert Sarah, koji je bio kandidat introvertiranih kao mogući nasljednik Franje, i američki kardinal Raymond Burke kojega se danas smatra najpoznatijim Franjinim protivnikom. Sadašnja kriza, prema riječima engleske katoličke novinarke Margaret Hebblethwaite, strastvene protivnica pape Franje, nije ništa manje od “povratka Vatikanu II”.
“Moramo biti inkluzivni i prihvaćati sve ono što je ljudsko”, izjavila je Sarah prošle godine u Vatikanu, “ali ono što dolazi od Neprijatelja, ne može i ne smije se prihvatiti. Ne možete se istodobno priključivati i Kristu i Belialu! Ono što su naci-fašizam i komunizam bili u 20. stoljeću, zapadna homoseksualna i abortivna ideologija i islamski fanatizam su danas.”
Nastavak na sljedećoj strani…
Izvor: express.hr
