Potresno pismo njemačkog vojnika s istočnog fronta: ‘Ne oče, Bog ne postoji, ovdje u Stalingradu ga nema’ …

‘Rusi ne podsjećaju na ljudska bića. Oni su napravljeni od gvožđa, ne znaju za umor i ne znaju za strah. Mornari na ciči zimi odlaze u borbu u donjem vešu. Fizički i psihički, jedan ruski vojnik je jači od čitave naše jedinice’.

„Ne oče, Bog ne postoji, možda ga ima u tvojim psalmima i molitvama, u misama sveštenika i zvonjavi zvona crkve, ali u Stalingradu ga nema. Do maločas sam sjedio u podrumu, palio nečiji namještaj sa samo 26 godina i glavom na ramenima, uzvikujući „Hajl Hitler“, a sada ću ili umrijeti ili završiti u Sibiru“.

„Staljingrad je odlična lekcija za njemački narod. Šteta je što oni koji nauče lekciju neće moći da iskoriste to znanje u svom budućem životu“.

„Rusi ne podsjećaju na ljudska bića. Oni su napravljeni od gvožđa, ne znaju za umor i ne znaju za strah. Mornari na ciči zimi odlaze u borbu u donjem vešu. Fizički i psihički, jedan ruski vojnik je jači od čitave naše jedinice“.

Ruski snajperisti i vojnici sa protivtenkovskim oružjem su sigurno apostoli božiji. Oni leže i čekaju nas i po noći i po danu i nikada ne promašuju. Za 58 dana smo sproveli samo jednu raciju i to uzalud. Niko od nas se neće vratiti u Njemačku osim ako se neko čudo desi, a ja više ne vjerujem u čuda. Vrijeme je na ruskoj strani“.

„Razgovarao sam sa glavnim narednikom V. On je rekao da je borba u Francuskoj mnogo gora nego ovdje, ali čistija.

Francuzi su se predali kada su shvatili da je dalji otpor beskoristan. Rusi nastavljaju da se bore bez obzira na sve. U Francuskoj i Poljskoj bi se već odavno predali, rekao je narednik, ali Rusi se i dalje bore“.

„Voljena moja Cila. Iskreno govoreći, ovo je čudno pismo i nisam želio da ga pošaljem poštom. Zato sam odlučio da ga pošaljem preko mog ranjenog prijatelja Frica Caubera. Svaki dan nam donosi velike žrtve. Gubimo svoju braću i još uvijek ne možemo vidjeti kraj ovog rata. Vjerovatno ga neću ni dočekati. Ne znam šta će biti sa mnom sutra, već sam izgubio svu nadu da ću se živ i zdrav vratiti kući. Mislim da će svi njemački vojnici dočekati svoju sudbu ovdje. Ove snježne oluje i ogromna polja prekrivena snijegom unose u mene smrtonosni strah. Nemoguće je pobjediti Rusiju…“.

„Vjerovao sam da će rat biti okončan do kraja godine, ali kao što možeš vidjeti, nismo se dobro preračunali kada je u pitanju Rusija“.

„Nalazimo se 90 km od Moskve, a to nas je koštalo velikog broja ljudi. Rusi još uvijek pružaju veoma jak otpor pred Moskvom… Dok ne dođemo do Moskve, još će mnogi poginuti. U ovoj kampanji su mnogi zažalili što Rusija nije Poljska ili Francuska i što su Rusi najmoćniji neprijatelji na koje smo naišli. Ako budemo morali da ostanem ovdje još šest mjeseci, crno nam se piše…“.

„Nalazimo se na autoputu Moskva-Smolensk, nedaleko od Moskve… Rusi se odlučno bore za svaki metar svoje zemlje. Nikada do sada nismo učestvovali u tako žestokoj borbi i vjerovatno mnogi od nas više neće vidjeti svoje rođake…“.

„U Rusiji sam više od tri mjeseca i već sam vidio mnogo toga. Da, dragi brate, duša prelazi u pete kada se nađeš na sto metara od ovih prokletih Rusa…“.

Iz dnevnika komandanta 25. armije pod generalom Ginterom Blumetritom:

„Mnogi od naših lidera su u velikoj mjeri potcjenili novog neprijatelja. To se dijelom dogodilo zbog toga što nisu poznavali ni ruski narod ni ruske vojnike. Neki od naših generala su se tokom Prvog svjetskog rata našli na zapadnom frontu i nikada se nisu borili na istoku, tako da nisu imali pojma o geografskim predjelima Rusije i naravi ruskih vojnika, a istovremeno su ignorisali brojna upozorenja eminentnih stručnjaka o Rusiji… Ponašanje ruskih vojnika je čak i bici za Minsk u velikoj meri drugačije od ponašanja Poljaka i savezničkih snaga u uslovima poraza. Čak i kada su u potpunosti opkoljeni, Rusi se ne povlače sa svojih položaja“.

Izvor: webtribune.rs