Lidiju je majka ostavila kada je imala mjesec dana. Kasnije se javila, ali iz GROZNOG razloga

Život je borba, neprekidna, to svi znamo. Neko to nauči prije, neko kasnije. Lidija Gomidželović je tu lekciju morala da nauči čim se rodila, i to od onog ko joj je podario život.

Lidija s majkom 1995.

Mjesec dana nakon što ju je rodila, Lidijina majka Julijana napunila je 15 godina. I sama dijete, bila je u teškoj porodičnoj situaciji kao vanbračna kćerka oca kog nikad nije upoznala i majke alkoholičarke, koja se preudala za čovjeka koji je takođe alkoholičar.

Nesvjesna da je postala majka, Julijana je često izlazila i ostavljala malu Lidiju ljudima koji nisu bili u stanju da se brinu ni o sebi, a kamoli o bebi. Nakon prijave komšija da je dijete zanemarivano, služba za socijalni rad oduzela je Julijani dijete i poslala Lidiju u hraniteljsku porodicu u Zaječaru.

– To je za mene najljepši i najsrećniji period u životu. Barbara (83) i Rudolf (85) Šušter, to dvoje divnih ljudi, pružili su mi ljubav i pažnju neophodnu za zdravo i normalno odrastanje. Naučili su me svemu. Da nije važno koliko puta padnem, da uvijek imam snage da ustanem i nastavim da se borim. Pružili su mi pravi dom – počinje svoju priču Lidija.

Šušterovi su tada imali dva odrasla sina na studijama i svojoj usvojenici su se posvetili kao da im je rođeno dijete. Jedno vrijeme je bezbrižno živjela sa njima, svojim nanom i čikom, kako je zvala Barbaru i Rudolfa. Imala je svoju sobu, igračke, knjige, koje je od malih nogu obožavala. Škola joj nikad nije bila problem jer je voljela da uči i bila je uvijek najbolji đak.

Nisam htjela da odem od hranitelja

Lidija je izgradila svoj svijet, maštala je o lijepoj budućnosti, da završi gimnaziju, pa da upiše književnost, svoju veliku ljubav. I to su bili realni snovi jer bi joj kao djetetu u hraniteljskoj porodici država platila sve troškove školovanja.

Ali život je imao druge planove za nju. Kada je završila osnovnu školu, majka Julijana se pojavila sa idejom da je dovede kod sebe. Po zakonu je imala pravo na to. Tad se bila preudala i dobila još jednu kćerku. Kako je bila u lošoj materijalnoj situaciji, željela je da iskoristi Lidiju. Naime, Lidijin otac je bio u Kanadi i Julijana je pomislila da će preko Lidije izvući neki novac od njega.

– Kada je došla po mene, ja sam bila očajna. Srušio mi se čitav svijet. Nanu i čiku sam mnogo voljela i bila sam mnogo tužna što nas rastavljaju. Rekla sam majci kako želim da se školujem, a ona me je beskrupulozno slagala da će mi sve to omogućiti i da će me finansirati. Vjerovatno je mislila da će od mog oca iz Kanade izvući neke pare – priča Lidija.

Očuh mi je prebacivao da mnogo jedem

Dogodilo se, međutim, sve suprotno. Živjeli su u najvećoj bedi u premalom, nehigijenskom, groznom stanu, koji im je dodijelila služba za socijalni rad. Poslije normalnog života koji je vodila za Lidiju je život u zajednici, u stanu koji nije bio dovoljno veliki za njih četvoro, bio prava noćna mora. Čistila je, kuvala, čuvala mlađu polusestru i išla u školu.

– Očuh mi je prebacivao da mnogo jedem i da nema toliko hrane za mene, pa sam trpila. Pošto sam bila u godinama kada se organizam razvija, zbog preskakanja obroka i slabe ishrane bila sam premršava.

Još u srednjoj školi Lidija je davala privatne časove matematike, fizike i hemije da bi imala bar neki džeparac. I pored svega i dalje je bila najbolji đak. Nadala se da će majka nekim čudom održati dato obećanje vezano za njene studije književnosti.

– Najviše me je zaboljelo kad mi je majka hladno i nezainteresovano rekla da se sama snađem. Srušila mi je sve snove, ali nije me slomila – iskrena je.

Kao najbolji đak Lidija je mogla da upiše šta želi. Nažalost, nije imala izbor, pa je otišla na Tehnički fakultet u Boru, odsjek metalurgija, jer činjenica da živi s majkom ukinula joj je mogućnost da joj država plaća školovanje.

Kada je postala punoljetna, Lidija je ponovo uzela život u svoje ruke. Hrabra i prepametna, kakva jeste, shvatila je da joj je najbolje da se odvoji od rođene majke, koja ju je samo iskorišćavala.

– Vratila sam se hraniteljskoj porodici u Zaječar, konkurisala za studentski dom i kredit. I sve sam dobila bez problema pošto sam uvijek imala samo najbolje ocjene. Nastavila sam da dajem privatne časove i život mi se opet vratio u normalu.

Seriju pobjeda prekida bolest

Fakultet je završila s najvišim ocjenama. Niže pobjedu za pobjedom. Počinje da radi u Institutu za rudarstvo i metalurgiju, ali ne odustaje od daljeg usavršavanja. Upisuje magistraturu, a kasnije i doktorira.

Ipak, seriju pobjeda ove sjajne mlade žene prekidaju zdravstveni problemi. Od tumora nadbubrežne žlijezde operisana je 2002.

– Kada se čovjek razboli, nauči se strpljenju. Malim koracima napreduje, jer otkriti pravu dijagnozu, doći do pravih ljekara i terapije, sve su to faze koje su neophodne za ozdravljenje, ali se odvijaju sporo i zahtijevaju mnogo strpljenja i vremena – kaže Lidija.

Nažalost, bolest se nije smirila. Dobila je karcinom i izvađena joj je štitasta žlijezda početkom ove godine.

– Život je borba, neprekidna, to svi znamo. Neko to nauči prije, neko kasnije. Ja sam tu lekciju morala da naučim čim sam se rodila.

Ipak, Lidija je još jednom pobjedila. Puna je planova za dalji život i izgleda bolje nego ikada. U to smo se uvjerili kad smo je upoznali na slikanju za našu rubriku „Moj novi stil“, za koju se prijavila.

Izvor: zena.blic.rs