Kupila sam kola i otišla da ih registrujem: Umjesto da mi preda tablice, službenica je samo sjela i rekla mi UŽASNU STVAR

Nakon neka dva sata provedena u redu, držeći grčevito u ruci svu papirologiju, stigla sam na red. Ljubazna službenica je veselo unosila podatke, ustala da uzme tablice i taman krenula da mi ih preda kada je bacila još jedan pogled na ekran i – sjela.

Foto: Ilustracija

Kada radite za prosječnu platu, debelo se namučite dok dođete do svojih kola – naravno, polovnih, pošto na nova ne smijete ni da pomislite. Obilazite sajtove i auto pijace, raspitujete se kod poznanika i trudite se svim silama da prođete što jeftinije, a da pritom ne završite kao vlasnik automobila u raspadu koga će popravka skrivenih falinki koštati više od samog vozila.

I onda ga konačno pronađete, date vlasniku krvavo zarađen novac i uvrstite se u kolonu koja se proteže cijelom dužinom sale u MUP-u. Čekate i čekate, tešeći sebe da izdržite još samo malo, a onda dobijate tablice u ruke i konačno možete da sjednete u predmet svoje čežnje. Onda dođete na red i službenica vam saopšti najgoru moguću stvar poslije koje možete samo da sjednete i plačete – e to se meni desilo.

Nakon neka dva sata provedena u redu, držeći grčevito u ruci svu papirologiju, stigla sam na red. Ljubazna službenica je veselo unosila podatke, ustala da uzme tablice i taman krenula da mi ih preda kada je bacila još jedan pogled na ekran i – sjela.

- Ja ovo ne mogu da odobrim – rekla mi je i pogledala me.

- Kako ne možete? – pitam ja zamišljajući scenario “ft1p” i već spremna za svađu jer znam da su svi papiri tu.

Međutim, nije u tome problem. Problem je u tome što je na moja kola (tačnije, još uvijek nisu moja), stavljena zabrana prodaje automobila, o čemu me vlasnik nije izvijestio već je lijepo uzeo pare i valjda čekao da vidi šta će da se desi.

Van sebe, zovem njega koji se zaklinje da nije imao pojma da su izvršitelji stavili zabranu.

Pitam službenicu da li može da uradi bilo šta da mi pomogne, znajući da ne može, i takav odgovor i dobijam. Ponovo zovem vlasnika automobila koji kaže da će “riješiti stvar”.

I tako mogu samo da odem kući olakšana za, za mene nezamislivu količinu novca, koju sam krvavo štedila, i to bez kola.

Na mnogo stvari nisam računala u toku kupovine kola – prva stvar, da izvršitelji već godinama rade punom parom, a da su kola obično prva koja dođu na prinudnu naplatu. Previdjela sam i proveru na registru neplaćenih kazni jer sam vjerovala prodavcu iz čistog nestrpljenja da konačno dođem do kola i vodeći se starom dobrom “ma neće to baš meni”. I ispala sam glupa, znam. A još mnogo ljudi je na isti način ispalo glupo, pa ovo pričam samo da upozorim sve ljude koji razmišljaju o kupovini kola – prvo što treba da uradite je da odete na sajt rnk.sipres.sud.rs a da i poslije toga sve provjerite tri puta, i tek onda date pare.

Izvor: zena.blic.rs