‘Pričao sam srpski u Zagrebu i desilo mi se nešto neobično’
Zagreb je mali, Beograd je za njega metropola. A nije baš prijatno ni kada pričaš srpski na ulici… Ako je ovo prvo što pomislite kada se kaže ‘put u Zagreb’, vjerovatno nikada nećete otići tamo i propustićete mnogo.
Imao sam i ja na umu ove predrasude. Ali sam htio da ih preskočim, da se inatim i kročim u srce Zagreba. A onda nisam vjerovao gdje se nalazim, jer ništa nije bilo kako kako sam zamišljao.
Grad je ulickan, čist i uređen. Daleko od toga da je mali, mada nije ni prevelik. Rijeke ljudi koje se kreću šetalištem i tramvaji koji se među njima provlače daju Zagebu šmek prave metropole. Kada posmatrate zgrade, sve izgleda kao jedan veliki Zemun.
Srpski sam pričao kao da sam kod kuće i nisam se osjetio kao vanzemaljac. Čavrljao sam i u prepunom tramvaju sa putnicima, a jedan me je pozdravio sa: ‘Živio’.
Izašao sam i kao pravi turista krenuo da fotkam Jelačića bana. Kažu da ima neke sličnosti između njega i Kneza Mihaila na našem Trgu republike. Možda, ali ban još uvijek nije pozelenio. Ovaj trg je skroman, uzak, ali živahan.
Na Kaptolu se nalazi jedan od simbola Zagreba, katedrala. Još uvijek se renovira, ali posao je skoro pa završen. Oko mene more nekih kosookih turista. Fabrikuju fotografije izvijajući se u različite položaje, u žurbi, kao na traci. Znaju li oni gdej su i zašto je to što slikaju lijepo?
Nekako sam se utopio sa njima, ni ja ne znam mnogo o istoriji Zagreba i halapljivo sam jurio kadrove. Ali, ono što je meni zapalo za oko, a njima sigurno ne bi, to je Muzej Alojzija Stepinca. Gledao sam u tu tablu i razmišljao koliko je jaka ta borba simbola i tumačenja između Srba i Hrvata. Kada bismo bili pametni da takve sporove prepustimo istoričarima i crkvenim poglavarima i spustimo se u neki nivo svakodnevice, život bi nam bio lakši.
Otišao sam nešto da pojedem. Ljubaznost konobara me je kupila, i tako treba da bude. Ja sam njegov gost i turista, ništa više nije bitno, osim možda činjenice da će se sa mnom sporazumjeti mnogo lakše nego sa Amerikancima. Kad ne morate da lomite jezik, dođete do onoga ‘Naši smo’.
Gornji grad je onaj dio Zagreba koji najčešće viđamo na televiziji. Tu su Sabor, Vlada, gradska kuća… Simbol je crkva Svetog Marka čiji krov krase šareni grbovi. Moram priznati, taj prizor obično se vezuje za loše vijesti iz prošlosti i nekako me je ta slika na televiziji uvijek iritirala. Ali, uživo je sve to nekako drugačije. Skromno, ali šarmantno. To je jedna skladna cjelina isprepletena uličicama sa crkvom koja dominira i prelijepim pogledom na Zagreb.
Još jedno iznenađenje dočekalo me je u Povijesnom muzeju Hrvatske. Interaktivna izložba o Narodnooslobodilačkoj borbi, gdje sam mogao da posmatram i kako je po oslobođenju izgledao Beograd ili bacim pogled na stare primjerke Politike. Još uvijek sam se pitao, je li moguće da sam u Zagrebu?
Izvor: 24sata.rs
