‘Ja sam Matea (22) iz Šibenika. Upravo sam dečku priznala da umirem. Naći će si on bolju…’
Smrt bliske prijateljice
Prije nekoliko godina upoznala sam jednu djevojku iz Slovenije koja je također imala cističnu fibrozu. Vrlo brzo smo se sprijateljile, imala sam osjećaj da me potpuno razumije. Često smo chatale. Njezino zdravstveno stanje odjednom se naglo pogoršalo, u inboks mi je napisala kako uskoro ide na transplantaciju pluća. Odgovorila sam joj da bude hrabra, sve će biti okej, uskoro će dobiti nova pluća i lakše disati. Poslala mi je jedan smajlić. To je bila njezina posljednja poruka.
Nakon toga se danima nije javljala, konstantno sam visila na njezinom profilu. Brinulo me što nije objavila niti jednu rečenicu, nikakvu sliku, baš ništa iz čega bih mogla shvatiti kako je prošla operacija. Onda je napokon na profil stavila svoju sliku iz bolnice, izgledala je očajno i užasno iscrpljeno. Napisala sam joj poruku. “Molim te, javi mi što se zbiva”. Nikada mi nije odgovorila. Nakon tri dana na njezinom profilu počeli su se redati posljednji pozdravi. RIP. Znači, moja prijateljica je umrla.
Ne zamišljam svoj sprovod
A za nekoliko mjeseci je trebala doći kod mene u Šibenik. Bila sam očajna. Znala sam da većina oboljelih od cistične fibroze očekuje transplantacija pluća. Prvi put me uhvatio strah. Tko zna kada ću ja završiti na transplantaciji? Što ako prođem kao ona? Kako će Danijel podnijeti moju smrt? Znam da je dečko moje prijateljice iz Slovenije bio jako potresen, još uvijek se nije oporavio od njezine smrti.
Nikada nisam zamišljala svoj sprovod. Mislim da bih poludjela kada bih razmišljala na taj način. Isto tako, nikada mi nije palo na pamet da, po uzoru na one američke filmove, sastavim popis stvari koje bih htjela napraviti do smrti. Ne znam kada ću umrijeti. To se može dogoditi sutra ili za dvije godine. Ne želim život planirati na temelju jednog statističkog podatka. U knjigama piše da cističari umiru u tridesetima.
Zbog čega sam ušminkana
Neki od njih odu prije, a u zapadnim zemljama, gdje se oboljeli liječe eksperimentalnim lijekovima, životni vijek je znatno duži. Živim za svaki dan. Kada sam dobro, našminkam se, napravim frizuru, obučem štikle i odem van. Kada sam loše, onda ostanem kod kuće u trenirci. Prije tri godine jedan obiteljski prijatelj pokrenuo je humanitarnu akciju za nabavku novog inhalatora i tzv. Vest prsluka.
Danas se zahvaljujući tim aparatima osjećam znatno bolje i lakše dišem. U akciju se uključilo mnogo ljudi. Neki od njih su, nažalost, prigovarali da se skuplja novac za curu koja ušminkana prolazi Šibenikom. To im nisam zamjerila. Oni ipak ne mogu znati da moja dotjerana pojava ne znači da sam zdrava, nego samo da imam dobar dan.
Izvor: telegram.hr
