‘Ja sam Matea (22) iz Šibenika. Upravo sam dečku priznala da umirem. Naći će si on bolju…’
Nisam shvaćala što znači neizlječivo
Kasnije, kada su grčevi u trbuhu postali redoviti, najčešće bih ostala sjediti za klupom. Pravila sam se kao da sam okej. Trudila sam se da ničime ne otkrijem kako me boli, ali baš stravično boli. Ponekad bih zamolila učiteljicu da me pusti kući. Ona bi samo kimnula glavom. Nije me ništa pitala. Ona je jedina znala da imam cističnu fibrozu. S mamom sam uvijek iskreno pričala o bolesti. Jednom mi je rekla mi je da ću biti dobro sve dok redovito uzimam terapiju.
Objasnila mi je kako terapija mora postati standardni dio mog života. Mama mi je uvijek govorila da je bolest neizlječiva, ali ja sam očito bila premala da shvatim značenje te riječi. U šestom razredu osnovne škole postala sam svjesna kako druga djeca ne piju svakodnevno tablete. Bila sam kod nekoliko prijateljica. Ni jedna u stanu nije imala inhalator. Prijatelji su me sve češće ispitivali kako to da me stalno boli trbuh. “Nemam pojma”, odgovorila sam.
Kako sam saznala istinu
Shvatila sam da očito postoji neki ozbiljan razlog zašto nikada nisam vježbala tjelesni. Uvijek sam sjedila na klupi i promatrala prijatelje kako trče ispred mene. Odlučila sam se povjeriti najboljoj prijateljici Ivani. Rekla sam joj da imam neku čudnu bolest zbog koje moram svaki dan gutati šaku tableta. U njezinom pogledu sam primijetila da joj je žao. Nedugo nakon toga zaglavila sam u bolnici. Zaradila sam upalu pluća. Danima sam imala visoku temperaturu.
Bila sam životno ugrožena. Doktori su se doslovno borili za moj život. Mislim da sam tek tada shvatila da je moja bolest ozbiljnija nego što sam mislila. U drugom razredu srednje škole dobila sam još dvije dijagnoze: artritis i osteoporozu. Jedan doktor mi je objasnio cistična fibroza ugrožava moje kosti. Vratila sam se kući i sjela za kompjuter. Tada sam prvi puta ukucala naziv svoje bolesti. Otvorio se velik broj linkova.
Kako sam shvatila da neću moći imati djecu
Pročitala sam hrpu poznatih stvari. Bolest je nasljedna, ugrožava probavni i respiratorni sustav, liječi se simptomatski. Na kraju teksta pisalo je kako oboljeli ne mogu imati djecu i žive tridesetak godina. Najviše me pogodila prva informacija. Oduvijek sam htjela imati bebu. Osjećala sam se grozno. Sjela sam kraj mame na kauč i ispričala joj što sam saznala. “Draga moja, pa nisi saznala ništa novo. Sve to odavno znamo”, objasnila mi je.
Počela sam se intenzivno vraćati u prošlost. Mama je bila u pravu. Znala sam da imam neizlječivu bolest. Neizlječivu. Dakle, bolest za koju ne postoji lijek, bolest od koje se umire. Kao da sam tu informaciju tek tada do kraja percipirala. Mama me je počela tješiti. Govorila mi je kako medicina napreduje i da moram imati povjerenja u Boga. Njemu je sve moguće. Ubrzo sam se našla s Ivanom na kavi.
Kako sam upoznala Danijela
Objasnila sam joj da je moja bolest smrtna. Bila je jako tužna, ali i ljuta. Optužila me da sam joj cijelo vrijeme lagala. Priznala mi je kako je i sama guglala. Sve joj je poznato, ali nije joj jasno zbog čega sam godinama o tome šutjela. Jedva sam joj uspjela objasniti da joj nisam lagala. “Ivana, shvati da niti sama nisam svjesna da sam ozbiljno bolesna”. Odlučila sam nastaviti normalno živjeti i poslušati mamine savjete.
Nisam dopuštala da me drugi doživljavaju kao invalida. Oboljeli od cistične fibroze moraju izbjegavati zadimljene prostore. Ipak sam odlazila u klubove, ali sam svakih pola sata izlazila na terasu kako bih udahnula svježi zrak. Prije dvije i pol godine upoznala sam Danijela. On je u to vrijeme redovito dolazio u kafić u blizini mamina bivšeg frizerskog salona. Najprije smo se dugo dopisivali na Fejsu.
Kako sam dečku objasnila što mi je
Jedan dan me pozvao na kavu. Shvatila sam kako naš odnos postaje ozbiljan. Odlučila sam mu priznati da sam smrtno bolesna. Nikada neću zaboraviti njegovu reakciju. Sjedili smo u jednom šibenskom kafiću. Danijel je prepričavao nekakav događaj s posla. Strpljivo sam čekala da završi. Počela sam mu govoriti da sam bolesna i ne mogu imati djecu. Zbog osteoporoze ću jednom završiti u invalidskim kolicima.
Moja bolest je smrtonosna. Danijel je zaplakao. Počela sam ga odgovarati od naše veze. Predložila sam mu da prekinemo dok se nismo previše zbližili. Osjećala sam se očajno. Htjela sam prekinuti s čovjekom u kojeg sam već bila jako zaljubljena. “Nema šanse”, odgovorio je moj Danijel. Rekao mi je ga ništa od svega što sam izgovorila ne zanima. Ponavljao je kako me voli i želi biti uz mene do kraja.
“Kada umrem, naći ćeš bolju curu”
Posljednjih godinu dana živimo zajedno. Danijel mi u svemu pomaže, podsjeća me da popijem lijek i ljuti se kada ga to ne napravim. Zagrli me kada sam neraspoložena. “Nemoj razmišljati o budućnosti. Živi iz dana u dan”, neprestano mi ponavlja. Često se šalimo na račun moje bolesti. Neki dan sam mu rekla: “Nema veze, kada umrem, naći ćeš drugu, puno bolju curu od mene” Danijel radi kao soboslikar, a ja sam nezaposlena.
Završila sam Poljoprivrednu školu u Šibeniku, ali sam oduvijek htjela biti frizerka. Još sam se kao djevojčica oduševila maminim poslom. Ali ne smijem zbog bolesti. Država nam zabranjuje da radimo. Jer, kada bih prihvatila neki honorarni posao, ostala bih bez invalidnine u iznosu od 1250 kuna na mjesec, a tko zna koliko bih dugo mogla raditi. Sada sjedim doma i dosađujem se. Ponekad odem u šetnju ili popijem kavu s prijateljicama.
Izvor: telegram.hr
