Ušla sam u vezu sa oženjenim muškarcem. Nisam ni slutila da me čeka trogodišnji pakao…
Uošte nisam bila svjesna pod kojim teretom ulazim u vezu sa oženjenim muškarcem. Nije da mi je to bila namjera niti sam imala takvo iskustvo ranije. Možda baš zato nisam ni znala u šta ulazim. Jednostavno, nisam razmišljala iako sam uvijek poprilično oprezna u svemu drugom u životu, počinje ispovijest jedna čitateljka.
Foto: Ilustracija
Nije mi se čak ni dopadao. Nije bio tip muškarca na kojeg bih pala na prvu loptu. Možda je baš to bio razlog mojoj neopreznosti i nesmotrenosti jer nisam osjećala opasnost s njegove strane. A on je bio vrlo prijatan, kulturan, fin, zanimljiv, zabavan, šarmantan. Uvlačio mi se pod kožu natenane. Kad je počeo da me direktno zavodi, odbila sam jer nisam bila pristalica veze sa oženjenim muškarcem. A onda mi se umilio svojom tužnom pričom kako je nesrećan u braku i ja sam mu stvarno povjerovala.
Jer sve do rada je bilo iskreno sa njegove strane, u šta sam imala prilike da se uverim jer smo se upoznali preko posla. Poklekla sam pred munjevitom brzinom rada njegovog mozga i uzajamnim razumijevanjem na keca. Hvatao je moje misli u letu. Razumio me je i prije nego što bih ja samu sebe.
Bio je prvi muškarac za koga nisam sumnjala da li će me nazvati sutra ujutro. I uradio je to čim sam se probudila. Taj tresak što ste upravo čuli, bio je kamen koji je pao s moga srca. Ah, kakvo je to olakšanje bilo. I ko sam ja da ne vjerujem takvom čovjeku i da mu se ne predam cijela?! Još jedna naivna, slaba i ljubavi željna, ali ja to tada nisam znala.
Postala sam toga svjesna i gotovo identično olakšanje osjetila tek nakon završetka jednogodišnje psihoterapije bez koje se ne bih izvukla iz veze koja se u međuvremenu pretvorila u trogodišnji pakao. Odbijanja, laži i čekanje postali su ubrzo, nakon tromjesečne idile, moja svakodnevnica.
Polako sam tonula u depresiju bez da sam toga bila svjesna. Eliminisala sam sve prijatelje koji bi pokušali nešto ružno da kažu o njemu. Svakim novim danom, on je bio sve dalje od mene, a ja sam tonula sve dublje u depresiju, još uvijek vjerujući da je naša zajednička budućnost izvjesna. Nekoliko puta smo prekidali vezu ali smo se uvijek vraćali jedno drugom. Svaki put činilo mi se da ljubav sve više cvjeta. Sve vrijeme se vadio na malo dijete, kao jedini razlog što još uvijek ne može da napusti ženu. ’’Samo još malo da kćerka poraste…’’. Vjerovala sam mu i saosjećala sa njegovim bolom! Hej, ’’njegovim!’’. Ali stvarno sam tako i osjećala – da je njegov bol i patnja što ne može da bude sa mnom bio veći od mog.
U jednom trenutku, nakon ludo zajedno provedenog dana, pobjegavši s posla, predložila sam mu da negdje otputujemo na par dana. Sasvim mirno, zamolio me je da se malo strpim jer je baš tih dana imao neku frku. Na moje bezazleno pitanje ’kakvu’, dobila sam odgovor da žena treba da mu se porodi sa drugim djetetom, jer, eto, kćerka je htjela da ima brata ili sestru pa nije mogao da je iznevjeri.
Šok, nevjerica, histerija, skandal, plač, gubitak svijesti, hitna pomoć, bolnica, infuzija, sve se to ređalo u nizu tog istog ’divnog’ i nikada zaboravljenog dana. Nikada više!
Izvor: zena.blic.rs
