PISMO BIJESNE BEOGRAĐANKE: ‘Živim u zgradi punoj PSIHOPATA i LUDAKA, a evo i ZBOG ČEGA’

‘Ma u pravu je država što hoće da uvede red u zgrade! Šta se sve nakupilo i ko sve živi po budžacima ovog našeg grada, nije ni čudo što se ne zna – ni ko pije ni ko plaća.’

Foto: Ilustracija

Jasno je meni da je princip “da komšiji crkne krava” dominantan u ovom našem palanačkom životu, ali neka granica mora da se povuče zar ne Pogledajte samo slučaj moje zgrade… tu pomaže samo čvrsta ruka i kazne… pa po džepu!”

Užasno sam revoltirana. Trpila sam raznorazna s**nja svojih komšija od svoje šeste godine sve do danas, dakle čitave dvije decenije, ali stvari su prevršile svaku mjeru. Ok, možda i moja porodica za nekog predstavlja “komšije iz pakla”, ali smo se uvijek trudili da izađemo u susret i budemo kulturni i fini. Međutim, kada si pametniji, obrazovaniji, ljepši i imućniji od ostatka zgrade, ili ti 24 stana, stvari će po tebe biti veoma, veoma teške…

Nesolidarnost komšija u jednom kritičnom trenutku po dom moje porodice, kada je stan prijetio da bude poplavljen usred havarije sa slavinom u kuhinji, a oni odbijali da ostanu bez vode dva do tri sata, kako bi nas spasli najgoreg mogućeg scenarija, me je toliko “unezvjerila”, da sam prosto morala da sjednem i prisjetim se svih njihovih “grijehova”… Ali, i da vas upozorim – sigurna sam da i u vašoj zgradi obitavaju različiti psihički bolesnici, čak i slučajevi za zatvorsku ustanovu – od hipohondra, preko histerika, šizofreničara, depresivaca, potencijalnih samoubica sve do manijaka, dilera droge i siledžija. Moja zgrada, tu u srcu Zvezdare, ih ima SVE!

Elem, na kraju se sve dobro završilo, ne, nisam poplavljena, i hvala komšiji sa trećeg koji je potrčao u susret. Nije on jedini normalan, ima još nekoliko “svijetlih primjera”, ali oni ovog puta nisu tema…

Hoću da se prisjetim matorog pedofila sa drugog sprata, koji je još kada sam imala 12 godina, ušao u moj stan pod izgovorom da hoće da mi da Politikin zabavnik, pa zatim pokušao da me napastvuje. Pobjegla sam u kupatilo, zaključala se, te su se stvari bezbjedno završile. Nekoliko dana prije toga, isto je pokušao da uradi i mojoj vršnjakinji koja takođe živi u zgradi. Nekom ludom srećom po njega, moji i njeni roditelji odlučili su da se sve završi batinama i upozorenjem, a ne i sudskom tužbom. Ali, cijela zgrada je saznala šta se desilo. Paradoksalno, danas se tom čovjeku svi uljudno javljaju i piju kafu sa njim, a moju porodicu preziru i “pljuju” jer imamo dva psa, što, iz meni neshvatljivih razloga, predstavlja ogroman problem.

Činjenica da sam riješila da imam ljubimce je moj lični izbor i imam svu slobodu svijeta da iste držim u SVOM stanu. Ponekada laju, normalno, ali osim toga, nikada nisu pravili druge probleme mojim komšijama. Ipak, izgleda da ih sama činjenica da psi žive u njihovoj zgradi, veoma uznemirava i potresa. Zato su riješili da se sa tim izbore tako što su na jednog bacali petardu, a drugog u više navrata tukli štapom, iako sam ja bila pored njih i psi su bili uredno na povocu. O psovkama, kletvama i pljuvačini ne bih da govorim… Da li znate da smo jednom pronašli ljudski izmet, a drugi put su nam ostavili otrovane koske ispred vrata?!?!

Jedna komšinica je gatara koja obmanjuje ljude za novac, drugi susjed je pokušao da skoči sa terase, treći redovno vrši malu nuždu u hodniku, četvrta komšinica posljednjih 15 godina razgovara sama sa sobom, peta do te mjere “ogovara” ljude da je nerijetko vidim budnu kako sa svog prozora na trećem spratu prati dešavanja čak i u gluvo doba noći, šesta hodnik koristi kao ostavu za svoje stare stvari, a sedma mi zatvara vrata od zgrade ispred nosa, kako ne bi ispalo da mi je ona omogućila ulazak u zgradu. Potom ih odškrine i kaže mi “Nećeš ući kad ja otključavam, jel ti jasno?”… Žena ima 50 godina i NIKADA joj ništa nisam uradila, niti bilo ko od mojih. Jednostavno nas mrzi.

Komšija sa petog je diler, poznat u kraju, a tu je napasnik koji je do te mere tukao ženu da su se krici čuli u cijeloj zgradi. Većina u zgradi živi tuđe živote, obožava da gura nos u tuža posla, ali tada ipak niko nije našao za shodno na pozove policiju.

U zgradi pola komšija ne razgovara sa drugom polovinom. Bilo je koškanja, otvorenih svađa, a jednom je i dolazila policija zbog tuče dvojice sa petog sprata koji su se pobili zbog toga ko je kome ukrao otirač.

Sastanci stanara i kućni savjeti za nas su misaona imenica, a o nekom čišćenju zgrade da i ne govorimo. Kada je, nekada davno, jedna komšinica pokušala da to uvede i krenula da skuplja novac od stana do stana svako drugi joj je zalupio vrata ispred nosa. Svima je očigledno draže da hodaju po prljavštini i go***ma nego da izdvoji 200 dinara mjesečno i plati održavanje… jer, takva je moja zgrada.

E, zato se radujem tom najavljenom novom Zakonu o stanovanju. Pa lijepo samo čvrsta ruka i drakonske kazne… pa po džepu i ni po babu ni po stričevima!

Izvor: dnevno.rs