OSTAVIO JE SVE I OTIŠAO U NORVEŠKU: Sad radi za platu od 4.000 eura i ovo je njegova poruka!

Nostalgija. Kažu, ona čovjeka do groba muči. E, bar sam tu bolest preležao kada smo bježali iz Tuzle od rata. Ali, dođu mi ponekad usred noći ona pitanja koja znaju da muče čovjeka koji je ostavio porodicu, dom i poznato. Kako završih ovdje baš na samom kraju svijeta kad ga je i samo sunce zaboravilo – počinje svoju priču Momčilo Moma Radovanović (40), koji je iz Srbije otišao u Norvešku da ponovo gradi život ispočetka.

Momčilo je po struci televizijski montažer, koji je u Beograd stigao devedesetih, bježeći od rata. Poslije nekoliko teških godina, uspjeo je da sredi život i da se skući.

Oženio se, dobio petoro djece i, iako je bilo i dobrih perioda, uglavnom se mučio. Zato je presjekao i preselio se na sjever Evrope kako bi djeci obezbjedio nešto. Na ovaj korak odlučio se nakon što mu je i na posljednjem poslu plata kasnila.

– Mislio sam da je kraj bježanju od rata i pakla, ali sam se prevario. Nema za koga nisam radio u Beogradu, po redakcijama, a i privatno. Ujutro sam montirao hroniku, uveče svadbu. I svi su mi ostajali dužni i morao sam da molim za platu. Trenutno vodim tri sudska spora protiv svojih bivših poslodavaca od kojih ukupno imam 12.000 eura potraživanja – kaže nemoćno Moma.

Bilo bi i više da nije pronašao način da “pogura” neke zaostale isplate.

– Ja imam petoro djece, od jedne do 13 godina. I kad bi se dešavalo da mi neko kaže kako nema novca da me isplati, ja mu, bogami, pošaljem svoju djecu u kancelariju. I oni lijepo pokucaju na vrata, a kada im dotični otvori, kažu mu: “Tata nas je poslao da nas ti od sada hraniš”. Ovog ljeta su moja djeca gledala komšijsku kako jedu sladoled i lubenicu, a ja nisam imao para da im kupim – prisjeća se Momčilo najtežih trenutaka.

Već dva mjeseca nije video djecu i svakog dana brine.

– Najmlađoj kćerkici je tek godina i dva mjeseca. Zaboraviće me dijete. Pitam se jesam li hulja što sam dozvolio da mi djeca rastu bez oca? Znam koliko im svima nedostajem i da, kada ih kod kuće pitaju za mene, oni kažu: “Ne znate vi kakav je naš otac čovjek. Otišao je da bi nam nešto stvorio” – priča Momčilo.

Na posao u Norveškoj čekao je dvije i po godine i na oglase se prijavljivao svaki put kad bi vidio da se traže radnici.

– Znate kako mi na Balkanu znamo sve da radimo i da se podrazumijeva da po kući popravljamo i majstorišemo. Tako sam i ja naučio da pravim kuhinje i od toga sam ponekad dodatno zarađivao. Zato sam se obradovao kada sam vidio oglas firme koja sarađuje sa čuvenim švedskim proizvođačem namještaja i koja se bavi montiranjem kuhinja i namještaja – kaže nam ovaj hrabri čovjek.

Jednog dana su ga samo pozvali i rekli da je dobio posao i da mora da se preseli u Norvešku za sedam dana.

– Pristao sam odmah i nisam imao vremena da razmišljam o tome kakav rizik preuzimam i kako će mi izgledati život kada budem spakovao kofere i ženu ostavim da sama brine o djeci dok ja ne zaradim dovoljno da mogu i njih da odvedem tamo. Najteže mi je bilo da za sedam dana pronađem i prikupim oko 3.000 eura za put i za troškove života dok se ne snađem – priča nam Momčilo.

Zato se i iznenadio kada je u Norveškoj, pored ugovora, odmah dobio kalendar plate za narednu godinu.

– Nema tu neizvjesnosti ni moljakanja, ni onog izlizanog “sutra ti ležu pare”, ili one “sljedeće nedelje” koju, iako sam živ i zdrav, nikad ne dočekah. U kalendaru su Norvežani ubilježili dane kada će da me isplate. Plata mi je 4.620 eura. Radim deset sati i pet dana nedeljno. Ako preteknemo s poslom to se, naravno dodatno plaća. Po satu sam inače plaćen 21 euro, a prekovremeni rad se plaća 50 posto više od normalne satnice.

Norvežani, kaže Moma, imaju ozbiljne zakone koji štite radnike. Isto tako, prije nego što je počeo da radi nabavili su mu opremu za rad u vrijednosti od 1.500 eura.

- Odveli me u prodavnicu, kupili jedno, drugo, treće. Izađe račun da se čovjek šlogira. Pravo da ti kažem uplašio sam se ko će to da plati. Ali, izvukoh se – prisjeća se Moma kroz smijeh prvih norveških uspomena.

Tronhajm je gradić na sjeveru, smješten na najljepšem fjordu u Norveškoj, sa hiljadugodišnjim katedralama u kojima se krunišu norveški kraljevi. Što se tiče cijena, kaže da stan i režije plaća 450 eura mjesečno, a da je hrana 50 posto skuplja nego u Beogradu.

– Klopa je dobra, posebno riba, pivo u prodavnici košta oko 3 eura, ali za cigarete moraš da se isprsiš. Kutija je 12 eura, pa zato ljudi po duvan skoknu u susjednu Švedsku gdje pakla može da se nađe duplo jeftinije. Postoje besplatni autobusi koji te voze do supermatketa u Švedskoj. Kažem besplatni, ali zapravo plaćaju ih ti veliki trgovinski centri, a da bi se vozio besplatno moraš u povratku da pokažeš račun kao dokaz da si nešto pazario pa ti vrate 50 kruna koje prvobitno naplate – objašnjava nam Moma.

Ono što ga je oduševilo je cijena struje.

– Struja mjesečno jednu četvoročlanu porodicu izađe oko 50 eura, a pritom Norvežani se griju na struju. Isto tako, svi voze automobile na struju. Kada sam se preselio bilo mi je zanimljivo što sam svuda viđao “Tesla” automobile i punjače za njih na ulici – kaže.

Momčilo ohrabruje sunarodnike koji žele da potraže posao u inostranstvu.

– Budite uporni, pretražujte oglase na provjerenim sajtovima. Moguće je otići, evo ja sam vam primjer – zaključuje čovjek koji se odavno pomirio sa nostalgijom i otišao da traži sreću na drugom kraju svijeta.

Izvor: kurir.rs