Mama iz Srbije odvela djecu u Norvešku i doživjela ŠOK! Da li će nas ovo poraziti?

Jedna mama koja sa porodicom živi u Norveškoj i čija djeca idu u niže razrede osnovne škole otkrila je razlike između našeg školstva i obrazovanja u ovoj zemlji. Razlike će najbolje pokazati gdje je situacija za djecu najbolja.

Foto: Ilustracija

Mama je poručila sljedeće:

“U Norveškoj je 22. decembra zvanično počeo božićni raspust, a nezvanično još početkom decembra kada je uhvaćen zalet za doček i proslavu Božića. Da se ja stroga i odgovorna, koja sam prošla sito i rešeto srpskog praistorijskog školstva u kojoj je učiteljica bila bog, direktor batina, a literatura oče naš, pitam – škola ovdje nije ni počinjala! O nižim razredima kojima pripadaju moja djeca govorim.

- Iskra, šta ste danas radili u školi?

- Gledali smo film i spremali smo predstavu. Sutra idemo u starački dom da im pjevamo…

Kod Petre je još grđe.

- Mi smo se prvo igrali, pa je bio sturefri (veliki odmor), pa smo bili napolju i onda se opet igrali. Pravili smo i peperkake (čuveni božićni kolači sa cimetom, prim. aut.).

Nije ni čudo što smo Petra i ja ubrzo po njenom polasku u prvi razred počele da pravimo omaške u govoru i umjesto “škola” govorimo “vrtić”. A kako i ne bi kad djeca izgiboše igrajući se. Čak je i bebastom malom veseljaku koji nikad neće odrasti – Petri to bilo čudno, ali kako je vrijeme prolazilo dijete je počelo da se navikava i da sa sobom, u školu vuče sve više i više igračaka.

Ovdje đak prvak ima pravo da u školu povede i nekog od roditelja dok se ne adaptira, pa kako ne bi smjelo igračku. Odgovorna Petra koja je prošla srpski vrtić u kojem dijete ima pravo da plače dok se ne adaptira i jedno polugodište predškolskog, u kojem je postojao “veseli petak” dok su drugim danima omiljeni drugari za igranje čekali kod kuće, nije koristila ovo gore pomenuto pravo. Mada, poznavajući Petru mislim da je dijete više željelo da zaštiti sopstvenu mamu tj mene od novih suza nego što je bilo hrabro u novoj sredini na potpuno nepoznatom jeziku. Ali je ubrzo tražila da joj se nabavi plišani privezak koji sa sobom nose sva djeca, pa još jedan, pa još jedan, pa onda stariji brat od tih privezaka, pa rančić sa mlađom braćom, da bi gotovo pola decembra, sve do raspusta, u školu išla u kostimu Deda mraza, kao i većina druge djece, naravno uz pomenuti plišani bataljon.

Ipak, to isto razigrano dijete se i opismenilo na norveškom, na srpskom je već pismeno stiglo. Iako im je prvih školskih sedmica radni zadatak bio da se upoznaju, zapamte imena, da se javljaju jedni drugima i da se slušaju međusobno dok govore, na šta Čovjek i ja nismo znali kako da reagujemo, Petra za četiri mjeseca koliko ide u školu čita na norveškom kako ja nisam u četvrtom osnovne na srpskom. I danas se sjećam te učiteljicine prozivke i mog bezizražajnog tuc muc po tekstu! O tome kako govori norveški ne smijem ni da pišem, to bi bilo kao da procjenjujem nečije poznavanje molekularne biologije. Jedino sam u matematici bolja od nje, valjda nisam džaba bila u matematičkoj gimnaziji.

Zatim nas je provela kroz norvešku školu

“Evo kako izgleda Petrina norveška škola: ujutro (uvijek su prva smjena) učiteljica dočekuje djecu u učionici, rukuje se sa svima i kaže im: “Petra, kako je divno što te vidim”, “Mateo, baš se radujem što si došao” i tako svakom djetetu. Mnoga djeca grle učiteljicu, kao i ona njih. U Norveškoj ne postoji persiranje niti titule, pa joj djeca radosno uzvikuju: Berit! Berit! A ta Berit je toliko osmjehnuta i radosna sa djecom, da svake godine u školstvo uvodi isključivo prvake. Nakon toga, po rasporedu časova imaju norveški, uče slova, imaju matematiku, sabiraju i oduzimaju, imaju još muzičko, umjetnost, fizičko, engleski, a u međuvremenu se puno, puno igraju, te valjda ni ne osjete da su nešto i učili. Kada mi je Petra jednom rekla kakvo će biti vrijeme na engleskom za malo nisam pala u autobusu.

- Pa rekla nam učiteljica! – ljutnulo se dijete što se ja iznenađujem da ona to zna.

- Ama ushićena sam, nego ne pominješ da učite i engleski!

Domaći (osim iz engleskog!) imaju, ali samo za petak, pa sve što se radi kod kuće može da se rasporedi na četiri dana.

Odmah pored učionice su dvije ili tri sobe za igru, od kojih je jedna kao igraonica, dok u drugoj imaju i stoni fudbal! Čovjek i ja se pitamo da li negdje imaju sto za bilijar. Naravno, osim raznih kockica, mini kuhinje, lutaka, tu je i četa drugih dječijih igračaka koje dovuku od kuće. Prvačići imaju i drugare iz starijih razreda koji su zaduženi za njih, da im čitaju, da se poigraju sa njima, da ih pripaze dok se ne uklope u novu sredinu… Poslije škole mlađi razredi pohađaju takozvani Aktivitet skule (AKS), vrlo slično srpskom produženom boravku, sa puno kreativnog rada i još igre! Za AKS je zaduženo nekoliko učitelja i učiteljica koji se igraju sa djecom napolju ili unutra, idu na ples, u kuhinju da kuvaju…

- Mama, znaš šta nam je rekao Espen, da je njegova kosa ućebana jer se dugo nije češljao!

Djeca vole sve, i šaljivdžiju Espena i mladu lijepu Oliviju i Ašubu i Sturbjorna i ostale… jer nema straha, stresa, kazni.

- A Vilijan je najbolji! – ističe ga Petra, dok se Čovjek i ja pitamo kakav li je tek Vilijan.

A onda odgovorila na pitanje da li je tamo domaći bauk ili ne?

“U šestom razredu, u koji ide naše starije dijete, nema toliko igre, bar ne tokom časova koje uz sve moje mentalne napore još uvijek nisam savladala, ni koji su ni koliko traju. Otprilike, osim norveškog i matematike, djeca imaju engleski, drugi strani jezik koji je u Iskrinom slučaju treći – italijanski, prirodne nauke, društvene nauke, zatim jedan predmet koji se skraćeno zove KRLE a obuhvata komunikaciju, religije svijeta, duhovnost i etiku, pa ishranu i zdravlje, kuvanje i naravno umjetnost, fizičko i muzičko. U okviru svih predmeta, prema Iskrinoj priči, puno se razgovara i podstiče dječije mišljenje.

Primjera radi, za jedan domaći iz engleskog djeca je trebalo da odgovore na pitanja o toleranciji, da li je lakše oprostiti ili tražiti oproštaj i zašto, šta znači naći se na pola puta, koje su zemlje kroz istoriju prošle put od neprijatelja do saveznika i slično… Časovi traju od 60 do 90 minuta, kako koji predmet, nema zvona osim za početak škole i kraj velikog odmora koji traje pola sata, dok su mali po 15 minuta. Ne pomenuh najvažnije – ocjenjivanja nema do osmog razreda kada počinje i viša osnovna škola koja traje tri godine i tokom koje se djeca pripremaju za izbor budućeg zanimanja.

Dakle, osim što djece nema kod kuće od pola devet do tri ili četiri, po čemu mi još znamo da su ona u školi? Šta je tu, da kažem, najstrožije ili gdje su ta neka pravila pred kojim ja kao roditelj strepim i znam da je to škola, da nema šale? Moram da strepim, da se plašim i da drhtuljim, ja sam iz Srbije, brale! Pa jedino po tim sendvičima što ih pravim ujutro, a sa sendvičima nema šale, moraju biti od braon hljeba!”.

Jedan od prvih dopisa koji nam je stigao kada su djeca krenula u školu odnosio se upravo na ishranu, a zapravo je zvanična državna politika koja gaji zdravu naciju (nisu džaba među najdugovječnijim na svijetu), ali i predstavlja podršku roditeljima. Sjećam se koliko sam dugo u Srbiji, koja ubi od upozoravajuće statistike o bolestima koje pogađaju sve mlađe i naciji koja je sve starija, insistirala da Iskra od kuće nosi sendviče u školu, dok je ona svakodnevno cvilila kako druga djeca jedu u pekari i vraćala mi tek načetu hranu dok joj i sama nisam počela da dajem novac.

U Norveškoj je jasno, u školi nema bijelog hleba, niti slatkiša. Pecivo i da ne pominjem, jer u ovoj zemlji nema ni peciva ni pekara, osim jedne u centru grada u kojoj se može kupiti prazan kroasan i nekoliko vrsta hljebastih slatkih kifli sa nekim suvim voćem. Moguće je naći i kuvane ili grilovane viršle na kioscima na kojima se prodaju karte za prevoz, novine i sokovi. Međutim, i uprkos ovom kakvom-takvom izboru, djeca niže osnovne škole (zaključno sa sedmim razredom) ne smiju da napuštaju dvorište dok traju časovi. Tako da Iskra i Petra pojedu sve što im mama spremi, uključujući sendviče, mlijeko, voće i sir…

I istakla ono najvažnije

“I koja su još stroga pravila? Kad počne škola, učiteljica donese koficu u koju djeca ubace svoje mobilne telefone koji im se vrate na kraju časova i koje smiju da koriste tek kada izađu iz dvorišta. S obzirom na to da mi živimo preko puta škole, a da Iskra ima naviku iz Srbije da se javlja mami poslije časova, ne toliko da kaže da je nastava gotova koliko da pita smije li Knez Miloševom ili na igralište kod Doma kulture, to ovdje izgleda ovako:

- Mama, završila se škola.

- Super, jel možeš da svratiš po sestru?

- Ne mogu, mama, evo me u liftu!

I za kraj još jedno, možda i najvažnije pravilo – dječija sreća je na prvom mjestu, što rečeno na norveškom glasi: prljavo i boso dijete je srećan mali čovjek!

Petra ide u školu obučena po posljednjoj modi, dok joj roditelji nose punu kesu prateće opreme koju će ona navući preko “civila” kada krene napolje. Ovu dodatnu opremu svaki dan vuku samo srpski roditelji, tj samo Čovjek i ja, kako bi je prali, dok je većina Norvežana ne nosi ni petkom. Zbog našeg naučenog refleksa o čistoći kao polovini zdravlja (iako ovi ovdje žive ko kornjače, hvala Bogu!) taj “spoljni” komplet koji uključuje i jaknu i čizme svakodnevno ide u mašinu za veš. Međutim, prije neki dan u mašini su završile i gaćice, jer je blato probilo i ski-pantalone i helanke!

- Pa, mama, igrali smo se u braon snijegu! – branila se Pepa na moje gunđanje da nema snijega i da ne mogu da shvatim ni gdje, ni koliko dugo je sjedila kad su joj i gaćice prljave, ne samo mokre.

Dijete koje se valjuška, igra i sjedi gdje mu je volja u Norveškoj je prirodni zakon, a ne stvar vaspitanja, dozvola i zabrana. Dijete u prljavoj odjeći je zdravo dijete, biće koje diše punim plućima. Još ako je boso!! Mada je ovdje teško naći obuveno dijete, ne samo u školi ili zgradi, već ljeti i napolju, u dvorištu… Ne znam kakva iskonska ljubav veže djecu prema blatu, vodi i pijesku, ali naša Petra je glavna junakinja u epizodi Pepa prase i blatnjave barice. A ja sam očajna mama iz reklame čija su djeca ušla blatnjava u kuću i sve isflekala, ali koja zna da je to samo reklama i da još uvijek nisu izmišljeni ni toliko neobičan deterdžent, niti sajber mašina koji bi oprali prljavštinu s Petrinih čarapica ili rukavica”.

Izvor: zena.blic.rs