Imala sam bolest od koje se Srbi tresu, a ljekari ne znaju da je prepoznaju

Posljednjih nekoliko mjeseci me je zvalo bar desetoro ljudi i svi su pitali isto – kako sam otkrila da imam koksaki i koji su simptomi. Odgovor na ovo pitanje i sumnja koja muči mnoge, su dio nečega što sam samo zahvaljujući intuiciji ostavila iza sebe.

Foto: Ilustracija

Ja nisam flegmatik ni njanjava žena koja uhće kad ponese više od jedne kese. Nekako mi je u sistemu da se zaduvam tek kasnije, kada fizički i psihički napori prođu. Treniram, skijam, vozim bajs, igram spidminton, penjem se po drveću i skupljam voće, kosim.

Kada sam prvi put počela da osjećam simptome nečega nepoznatog, nisam se odmah zabrinula jer sam pušač. Lako sam ostajala bez daha, snage, disala sam kao riba na suvom, poslije dva napravljena koraka sam se osjećala kao da sam trčala maraton. Pomislila sam – premor, ali onda je počela “žurka” sa srcem. Bez obzira na to koliko sam bila umorna i šta sam radila, ono je tuklo čudno, s aritmijama, čas jako brzo, čas sporije, povremeno sam mislila da će iskočiti.

To, kada prvi put osjetiš da te srce zeza (ne u romantičnom smislu) nije nimalo naivno. Počinješ da se plašiš, umišljaš, pronalaziš mehanizme da ga smiriš, ubjeđuješ sebe da si hipohodnor i da nećeš završiti u urgentnom.

Zato sam krenula kod ljekara. Jednog, drugog, trećeg, došla samo do petog. Opšta praksa ti da uput za internistu, onda kada prikupiš sve sa čim se kod njega dolazi, čuješ da ti po nalazima nije ništa iako da, EKG pokazuje neke nepravilnosti. On ti da neke lijekove da ti smire srčani rad. Odeš kod kardiologa, on ti kaže isto, ali ti promjeni lijek. Tu je ključno da nikome nije palo na pamet da pomene koksaki. Baš nikome.

Dok sam čekala kod trećeg, jer nisam prihvatala tek tako da mi nije ništa, sjetim se drugarice koja ja imala koksaki i kao kroz maglu mi se vrate njeni simptomi. Uđem kod trećeg ljekara i pitam ga da li su to simptomi i postoji li mogućnost da to imam. On nehajno kaže – pa možda, ali to mnogi imaju, a da ni ne znaju. Uzmite vi lijekove, ali samo četvrtinu betablokatora.

Direktno odatle sam otišla u privatnu biohemijsku laboratoriju i tražila da mi urade analizu na koksaki. U toj fazi, i sa silnim ubjeđivanjem ljekara da sam ok, i dalje sam više vjerovala da je sve glupost i da ga nemam. Nalaz je bio pozitivan, a ja šokirana. To što uradite u privatnoj laboratoriji vam je samo indikator da li je virus bio u vašem organizmu i da li je u akutnoj fazi trenutno. Ništa više od toga, a koksaki ima parametre koji su važni i pokazuju šta se s vama dešava, ali to se radi na Torlaku.

I uradila sam i to. Onda sam čekala mjesec dana na nalaz. To je mnogo glup osjećaj. Otvoriš bolovanje i počneš ozbiljno da se baviš sobom, a nemaš rezultat. Tako, na slijepo, dobiješ neke smjernice ljekara, koji ponovo lutaju. Svaka vaška obaška. Svako ima svoju priču. Sjećam se da mi je jedan rekao da su ljudi ranije zbog mog virusa išli u invalidsku penziju. E tu sam se odsjekla.

Za koksaki ne postoji lijek, kao ni za druge viruse. Jedino što možeš da radiš je da podižeš imunitet koliko god možeš, na mišiće, da miruješ i to strogo, da provjeravaš srce jer oštećenja na njemu mogu da budu baš zeznuta i naoružaš se strpljenjem.

Onda dobiješ nalaz sa Torlaka za mjesec dana i od titra ti se zavrti u glavi. Visoke cifre, nebu pod oblake. Piješ neke lijekove da se srce sačuva. Jedeš sve zdravo što prezireš, gutaš čitavu šaku dodataka ishrani, ja sam uzimala i kapi divljeg origana.

Nisam baš bila zakucana za krevet, jer mi je sin dvije nedelje pošto sam se razbolila slomio nogu na dva mjesta, pa je bio potpuno nepokretan. Dakle, morala sam da budem funkcionalna s nošenjem njega i gipsa po kući, nabavkama, njegovim kontrolama. Trudila sam se da usporim.

Forume sam čitala, ali sam pravila selekciju informacija. Uzimala sam samo ono što mi treba (u vezi sa imunitetom), a odbacivala info o tome koliko je sve to trajalo kod drugih i kakve posljedice imaju.

Sve u svemu, za dva mjeseca sam bila malo bolje, cifre na nalazu s Torlaka nisu pale ispod granice, ali su se smanjile i natjerali su me da počnem da radim (jer ako dotle niste dobili ozbiljno oštećenje srca, nemaju razlog da vam produže bolovanje). Usporila sam, i dalje se hranila zdravo, pila gomilu vitamina i razne bućkuriše.

Poslije nekog perioda sam ponovila ultrazvuk srca i sve je bilo u redu. Nastavila sam da pijem betablokatore još neko vrijeme, a onda sam postepeno smanjivala dozu i izbacila ih.

Ozdravila sam i danas živim kao da ništa nije ni bilo. Povremeno, kada mi zalupa srce, a dah ubrza pomislim na kokasaki, ali ne plašim se. Dobro sam. Slušajte sebe i svoju intuiciju i sve će biti kako treba.

SAVJETI

1. Ukoliko sumnjate, uradite analizu na svoju ruku.

2. Budite uporni u traženju dobrog kardiologa.

3. Uradite sve što možete za svoj imunitet.

4. Ne čitajte jadikovke na forumima.

5. Insistirajte da vam državni ljekar da uput za Torlak.

6. Ne paničite da ste zarazili nekoga.

7. Pijte mnogo tečnosti, uzimajte polen i med, mnogo voća i povrća.

8. Mirujte dok rezultat ne pokaže da vam je bolje.

9. Posavjetujte se sa ljekarom kada možete da počnete da normalnim aktivnostima poslije izliječenja.

Izvor: noizz.rs