UČINIO SAM SVE DA MOJA ŽENA NESTANE: Vratila se, a zbog njenih očiju ne mogu da zaspim

Sijevanje bliceva i kliktaji okidača na aparatima bili su nepodnošljivi. Reporteri iz cijele zemlje očajnički su pružali šake sa mikrofonima u njima, u nadi da će zakačiti makar neku našu riječ. Policajac je mene i suprugu sprovodio do automobila.

Na zadnjem sjedištu automobila, Sara mi je uputila osmjeh zahvalnosti. Nije ga skidala sa lica od momenta kada smo se ponovo našli. U njenim ogromnim, zelenim očima ugledao sam suze radosnice. Iste te oči gubile su se nedavno u strahu dok je vezana sjedila na zadnjem sjedištu kola. Ili je najbolja glumica koja se ikada rodila, ili se nije sjećala ničega.

Sve sam savršeno isplanirao. I taj poziv na Skajpu dok je Sara bila na poslovnom putu. “Jako mi nedostaješ” – rekao sam joj tad, dodavši da moram da je vidim.

Mislila je da sam baš romantičan tip čim me nije mrzilo da sjednem u kola i odem u sasvim drugi grad, udaljen stotinama kilometara, samo da bih je vidio.

Sara, međutim, nije znala da sam svoja kola ostavio parkirana ispred kuće da bi ih komšije vidjele, a pozajmio sam kola od svoje djevojke. Sara je uživala u našim seksi igrarijama, u kojima bismo se nalazili u hotelskim restoranima, u koje sam dolazio prerušen, i zatim bjesomučno flertovao sa njom. Morao sam da pazim da ne budem razotkriven. Pozvao sam je da svrati do mene, i jasno i glasno je pristala.

Dok se smještala na suvozačko mjesto, šapnuo sam joj na uvo “Mislim da neću moći da izdržim do kuće“. Nasmijala se i premjestila na zadnje sjedište. Zavezao sam je dok se ona kikotala i stenjala. Mislim da je shvatila šta se zaista dešava tek kada sam se, nakon što sam je privezao, bez riječi uputio ka vozačkom sjedištu i krenuo da vozim. Probala je da priča, ali je zamalo povratila. Još je plakala kada sam stao kraj neke njive, izbacio je tamo i prerezao joj vrat.

Uhvatio sam je za ruku dok nas je šofer vozio. Policija nas je pratila. Do trenutka kada smo stigli na aerodrom, uspjeli smo da pobjegnemo novinarima, pa smo konačno bili sami.

U avionu je spavala oslonjena o moje rame. Bio sam nervozan. Kako?! Kako se vratila? Pogledao sam joj vrat – nije bilo nikakvog ožiljka, čak ni ogrebotine. Ni dugačkog reza koji sam joj napravio na vratu dok sam joj rezao arterije. Nije bilo ožiljaka na kukovima gde sam joj zasjekao noge. Nije ih bilo ni kod ramena, gdje sam joj presekao ruke. Nije bilo nikakvih znakova da je na dnu jezera provela četiri mjeseca.

Jednostavno se pojavila, kao da se ništa nije dogodilo. Nije znala da objasni gdje je bila, niti kako se pojavila ovdje. Prva stvar koje se sjeća je da su je pronašli dok je spavala na brodu u Bostonu, stotinama kilometara udaljenog od jezera gdje sam se otarasio njenog tijela. Osim tog trenutka, sjećala se samo da smo se vozili one kobne noći ka hotelu.

Sletjeli smo na Djevičanska ostrva u zoru. Naša hotelska soba imala je divan pogled na luku. Stajao sam na balkonu, sa čašom pića u ruci. “Dođi kod mene” dozvao sam je, i okrenuo se da vidim šta radi u sobi.

Kroz staklo sam video njeno lice kako me gleda. Te sjajne zelene oči koje sam tako dobro znao su nestale – oči su joj bile kao dva grumena uglja. Bile su pune bijesa i mržnje koja kao da je isijavala iz cijelog njenog tijela. Nesvjesno sam koraknuo unazad, kao da me i sam njen pogled boli.

Već sa njenim sljedećim treptajem, crne oči su nestale. Provukla se kroz vrata, nasmješena i ogrdnuta peškirom. Poljubila me je i predložila da odemo na plažu.

“Tako mi je drago što smo napokon sami” rekla mi je, uputivši mi krajnje nevin osmjeh.

Izvor: dnevno.rs