Rekla sam mužu da ga volim ISTO KOLIKO I DJECU: Dugo je ćutao, a zatim mi je rekao OVU REČENICU, zbog koje nisam mogla da PRESTANEM DA PLAČEM

Moj suprug i ja smo se vrlo kratko zabavljali. Znali smo se jako dugo – odrasli smo u istom gradu, pa kad smo u svojim dvadesetim godinama počeli da se zabavljamo, sve je išlo brzo.

U roku od šest mjeseci, bili smo vjereni. U roku od godinu dana, bili smo vjenčani i smještali smo se u svoj stančić. U roku od dvije godine, beba je bila na putu. To je to. Samo dvije godine za samo nas, prisjeća se jedna anonimna mama u ispovesti za portal “scarymommy”.

Sljedeća beba stigla je dok je prva još bila u pelenama. Slijede mjeseci nesanice, rada i bauljanja u izmaglici koja se dešava u glavi kada od umora ne znate šta je java a šta istina. Pokušavali smo da istovremeno balansiramo i djecu i račune i karijere. On je uspio da dobije jedan slobodan dan u nedjelji, koji smo strateški rasporedili tako da ja mogu da uzmem jednog klijenta više.

Gledao me je kako ustajem u četiri ujutro da bih stigla da odgovorim na sve mejlove prije nego što probudim klince i krene cika i spremanje za školu. Gledala sam ga kako drijema noću pred laptopom, učeći za kurs na koji je išao poslije posla.

Govorili smo sebi da će se sve to jednog dana isplatiti. Samo još malo, pa ćemo imati više para i više slobodnog vremena za klince. Htjeli smo da njima priuštimo dobre škole, kako bi imali bolje mogućnosti i srećniji život. Želeli smo da ne moraju da brinu ni o čemu osim o tome kako se pravilno vežu pertle i da se igraju sa svojim drugarima u parku.

Svađali smo se kada bismo njih smjestili u krevet. Teško je ne prebacivati jedno drugome u tako zgusnutom rasporedu. Stalno vam se čini da vi vučete više. Oboje smo osjećali da nas na okupu drže samo djeca.

Moji roditelji nisu bili takvi – svoj brak uvijek su stavljali na prvo mjesto, i prije nas, djece. Međutim, ja kao roditelj to nisam mogla da uradim. Pričala sam o tome sa prijateljicom, koja se slagala sa mojim roditeljima.

- Da, mog muža sam ja izabrala, zato ga i volim najviše – rekla mi je.

To me je zbunilo. Razmišljala sam o svojim postupcima. Da li se zbog njih moj muž osjeća kao da je manje član porodice od naše djece?

Konačno, jednog dana sam mu rekla: “Volim te isto koliko i klince”.

Odmah je odgovorio – “Hvala, ali ja nisam važan koliko i oni”.

Duboko sam uzdahnula i rekla mu: “Meni jesi”.

Dugo je ćutao i gledao me suznim očima. Čekala sam da i on meni kaže da me voli koliko i klince, ali on je ćutao.

Ne može to da mi kaže, ne voli me – paničila sam u sebi. Ali morala sam da budem sigurna.

- Da li i ti mene voliš koliko i klince?

Opet duga, preduga pauza. Duboko sam uzdahnula, smišljajući u sebi opravdanuja za njega. A onda je progovorio.

- Volim te koliko i klince, plus mnogo više od toga.

Počela sam da ridam. I ne kažem da je to rečenica koja nam je spasila brak, ali to nije daleko od istine. I to je bio trenutak kada smo ponovo postali oni stari “mi”, kakvi smo bili prije klinaca.

Izvor: zena