Potresno pismo Milene Dravić godinu dana nakon smrti Dragana Nikolića!
Legendarni srbijanski i ex. Yu glumac Dragan Nikolić preminuo je prije godinu dana. Njegova supruga Milena Dravić podijelila je, u potresnom pismu, sjećanje na čovjeka s kojim je provela 45 godina života…Njenu ispovijest prenosimo u cjelosti:
Piše: Milena Dravić
Kao da je prošao čitav vijek. I kao da je to bio samo jedan tren.
Sjećanja, sjećanja…
Neka su poletna, neka sjetna, neka ozarena… U r¸iječi ne staju, kao i život. A i zašto bi?
I danas nas spaja sve ono što nas je spajalo svih tih 45 godina. Imali smo svoj svijet.
Bio je veliki, plemenit čovjek.
Stalno me pitaju za njegove i naše humanitarne gestove. Ne govorim o tome. Nije ni on. I nismo to zato radili. Beskrajno darovit. Kakav snažan, široki glumački dijapazon. Kakva dubina, kakav volumen. Nije, mislim, ni prepoznat ni vrednovan koliko je zavređivao. Al’ šta sad….
Ponovo sam preturala po fotografijama. Onim koje je prije ko zna koliko godina donio s Kalenić pijace. Puna kesa, četiri, pet kilograma fotki sa snimanja Seoba Saše Petrovića što ih je pazario za neki sitniš.
Sjećam se, potpuno i zbunjena i ushićena i preneražena, ostavila sam sve što sam radila, uzela sam ih i krenula da pregledam. Pod u cijelom stanu bio je pokriven fotosima. Redoslijed nekako tačan, ali bez fotosa karika, vezivnih fotosa, što ukazuje na to šta sve šta fali i zašto zapravo serije nema. Poslije te moje male inspektorske akcije, vratila sam sve natrag u kesu s nadom da će se ipak jednog dana sklopiti kockice i naći odgovor zašto se sve to tako dogodilo.
Vrijeme teče, život prolazi, godine jure, i evo mene prije neko veče sjedim, odmaram se. Moga Gage nema evo već godinu dana. A ja sam već nekoliko mjeseci bolesna. Borim se. Tražim sebi angažman, ponešto pribilježim, telefon zvoni često, izlazim u susret ljudima koliko mogu… S terapeutom radim neophodne vježbe, gledam TV kao nikad dosad, viđam se samo s najbližima. I odjednom, prije neko veče sjetim se one kese s fotosima iz Seoba. Začudo, nešto ne vidim Draganove fotke. Ali tu su Pera Božović, Miki Manojlović, Mira Karanović, Aljoša Vučković, Rade Šerbedžija, Voja Brajović, Vladica Milosavljević, Smoki Samardžić, Izabel Iper, koja je onomad rekla „znate, taj film nikada u mojoj zemlji nije prikazan”, i drugi. Odlučim da ta gomila fotosa ne stoji dalje u toj kesi i počnem da ih klasifikujem da bih im svima dala, podijelila, poklonila. Biće to lijepa uspomena na Sašu, divne ambijente u kojima su radili, na divne kostime… Svi lijepi. Spakovala sam svakome. Kvalitetni, izvanredni fotosi. Eto, oni će imati uspomenu, a ja sam imala jedno uzbudljivo, radno veče. Važno je raditi, raditi raditi…
Sjećanja, sjećanja…
Borim se sa zdravljem, tačnije za zdravlje, i ta me borba drži prikovanu za kuću.
Tišti me i pritiska nemoć, nemoć da mu budem na pomenu. Šta smo sve uradili, za šta sve imali snage… zar sad da… ovako… da ovako bude… da me nema, da ne budem prisutna tamo, tamo gde sam svim srcem. I cijelim bićem”.
Izvor: blic.rs
