Pismo preživjele sa Titanika: Stravična noć, imala sam 25 minuta da se spasim!

Francuskinja po imenu Rouz Ameli Ikard 1955. godine. napisala je pismo o užasima koje je vidjela spašavajući se sa Titanika.

Rouz Ameli Ikard jedna je od 745 ljudi koji su uspjeli da priježive strašan brodolom. Umrla je 1964. godine, kao Francuskinja koja je najduže živjela od svih preživjelih Francuza sa broda Titanik. Njena pisma porodica je prodalana aukciji i tako su njene riječi prvi put dospjele u javnost.

Legendarni i navodno „nepotopljivi” Titanik potonuo je 1912. godine, na svom prvom i posljednjem putovanju. Gospođica Rouz Ameli Ikard bila je služavka bogate amerikanke Marte Stoun, supruge predsjednika Kanadske telefonske kompanije.

Zajedno su se ukrcale u prvorazredni smještaj na Titaniku i krenule ka dalekim Sjedinjenim Američkim Državama. Njih dvije uspjele su da pobjegnu sa tonućeg broda i spasu se u jednom od malobrojnih čamaca za spasavanje.

Evo kako je gospođica Ikard opisala noć kada je potonuo Titanik:

„Kako se bližilo jedanaest sati, gospođa Stoun i ja smo otišle u krevet. Tri četvrt sata kasnije, dok je brod išao punom brzinom, zastrašujući udarac izbacio nas je iz kreveta. Namjeravale smo da saznamo šta se događa, kada nam je oficir u prolazu rekao – Nije ništa, vratite se u kabinu. Po povratku u kabinu, vidjela sam da se naša komšinica iz kabine prekoputa vratila u krevet. Njena ćerka stigla je u panici vičući – Mama, brzo, brzo, ustaj, vrlo je ozbiljno. Drhtala sam od straha u svojoj kućnoj haljini, uzela sam kaput, moj pojas za spasavanje i pratila ih do palube.

Osjećali smo pod nogama palubu koja se naginje ka dubinama. Vratila sam se u potpalublje da uzmem nakit gospođe Stoun, ali na sreću izabrala sam pogrešno stepenište i vratila se na palubu na pola puta do tamo. Srećom po mene, jer se nikada ne bih vratila ponovo. U ovom trenutku, svjedoci smo nezaboravne scene gdje je horor pomiješan sa najuzvišenijim junaštvom. Žene, još uvijek u večernjim haljinama, neke upravo iz kreveta, jedva obučene, razbarušene, zbunjene, gurale su se do brodova za spašavanje.

Nekim čudom, gospođa Stoun i ja smo se našle u istom brodu za spašavanje u kom je bilo oko 30 ljudi. Oficir nam je rekao – Veslajte jako, imate samo 25 minuta da spasite svoj život. Uzela sam vesla i veslala sa toliko energije da su mi ruke bile krvave i zglobovi paralizovani, jer smo morali da budemo brzi da bi izbjegli ogroman ambis koji će Titanik otvoriti dok bude tonuo.

U tom trenutku sam primijetila da neko čuči ispod mene. Nisam imala snage da otkrijem ko je to. Nikada nisam saznala ko je bio čovjek, koji je na taj način spasio svoj život. Dok smo se pomjerali ka skoro mirnom moru, sa sasvim malo osvijetljenim fenjerom koji je držao oficir u ruci, nisam mogla da skinem pogled sa Titanikovih šljaštećih svjetala. Iznenada, kompletna i neprobojna tama, užasni krici, buka broda koji puca, i to je bilo sve. Ponekad, i dalje sanjam o tome.”

Izvor: stil.kurir.rs