OVO JE PRIČA O VUKU (4) KOJI JE ODBIO DA UMRE: BIo je veličine očeve šake, a OVAKO živi danas! (FOTO)

Prstići su mu bili spojeni, a oči je otvorio tek poslije 14 dana od rođenja.

Sjećate li se Vuka, dječaka koji se rodio sa 470 grama i odbio da umre? Ovaj dječak sada ima četiri godine i svakim danom raste sve više i više.

Kada se rodio 25.maja 2012. godine, Vuk Grujičić je bio veličine očeve šake. Prstići su mu bili spojeni, oči je otvorio tek poslije 14 dana od rođenja. Imao je probleme sa plućima i krvarenjem na mozgu. Na rođenju je ocijenjen sa nulom. Ljekari su mu predviđali svega nekoliko sati života.

U maju ove godine napunio je 4 godine, ali iskušenja kroz koja prolaze on i njegova porodica ne jenjavaju.

Na zidovima i policama cijelog stana postavljene su Vukove fotografije i članci iz novina. Igračke svuda po kući.

Vuk sjedi na podu sa majkom Aleksandrom i tatom Stojanom i igra se. Njihov smijeh odzvanja čitavom kućom.

- Vuče, gde si Vuče? – pita njegova mama dok se on krije prekrstivši lice rukama. Poslije nekoliko sekundi sklanja ruke i sa osmijehom goovori „mama“.

Ovaj dječak još uvijek ne može samostalno da hoda, slabo vidi, ali zahvaljujući požrtvovanošću svojih roditelja svakim danom napreduje.

- Ljetos su ljekari u Italiji ustanovili da Vuk ima epileptične napade po nekoliko puta dnevno. Takođe, problem sa plućima je i dalje prisutan -objašnjava za Blic njegova mama Aleksandra Gujičić.

Višesatne vježbe sastavni su dio jednog Vukovog dana

- Vuk dnevno vježba 6 sati. Dolaze nam fizijatar, logoped, defektolog… Ali i kada svi ljekari odu, mi vježbamo sa njim – priča majka, dok Vuk na sam pomen ljekara rukama pokazuje koliko mu je dosta svega.

- Mi smo kada saberemo i oduzmemo, tri godine proveli po bolnicama, od četiri godine koliko Vuk ima – dodaje tata Stojan Grujičić.

Ovaj mali borac mezimče je porodice i prijatelja. Međutim, ovaj dječak još uvijek ne može da izađe u park da se normalno igra sa vršnjacima.

- Često nam se dogodi da roditelji govore djeci da se sklone od našeg sina jer je bolestan, okreću glavu na ulici, govore da je jadan. To nas mnogo boli, jer on nije bolestan. On je samo ekstremno prijevremeno rođeno dijete. On će prohodati, ali to je nešto za šta će se boriti čitav život, ali ne treba zbog toga da ga ljudi gledaju sa sažaljenjem – priča mama Aleksandra dok joj se suza sliva niz obraz.

Vrlo brzo, nakon što ju je Vuk zbunjeno pogledao, osmijeh se vraća na njeno lice.

- Muka nam je više od bolnica, plače mi se kada treba ponovo da idemo. Vuk u vrtić ne može da ide jer mu treba lični vaspitač, a niko neće da ostane sam sa njim jer je on velika obaveza – nadovezje se tata Stojan dok pali televizor.

- Mi smo postavili kameru u spavaćoj sobi, da bismo kada Vuk spava na TV-u mogli da pratimo njegove pokrete. Da li ima nagle trzaje , da li ima epi napad. Vijesti, filmovi i sav ostali sadržaj se kod nas ne gledaju – naglašava tata Stojan.

- „Red hot čili pepers“ mu je omiljni bend, ali sluša i Branka Kockicu i sve dječije pjesmice. Kad čuje narodno, rasplače se – kroz smijeh pričaju njegovi roditelji.

Izvor: blic.rs