Ovo je priča o Romeu i Juliji iz Perasta
Znate li tajnu ostrva Sveti Đorđe? Dvije stotine godina prenosi se priča o dvoje mladih koje je ljubav spojila, život rastavio, a smrt ponovo sjedinila. Priča o mladom Dalmatincu i lepoj Peraštanki najlepša je ljubavna priča sa ovih prostora. Čarobna ljubav koja je bila jača i od smrti učinila ih je nezaboravnim. Priča počinje davne 1813. godine u Perastu.
Perastom su te davne 1813. godine šetali francuski vojnici. Napoleon Bonaparta okupirao je Boku Kotorsku. U jednoj artiljerijskoj jedinici, na ostrvu Sveti Ðorde, bio je mladi oficir Ante Slović, Dalmatinac sa ostrva Cres. Šetajući, jedne večeri peraškim ulicama, dok je sunce nestajalo u dubini mora, spazio je djevojku. Tada mu se pogled prvi put sreo sa tim prelijepim očima. Istog trena je znao da je ona ta koju je čekao cijeloga života. Djevojka je bila Peraštanka Katica Kalfić. Ubrzo joj je izjavio ljubav. Peraška ljepotica mu je uzvratila osjećanja. Bila je to ljubav na prvi pogled. Postali su nerazdvojni. Maštali su o vjenčanju i radovali se zajedničkom životu i sreći za koju se vjerovali da ih čeka kada se rat završi. Ipak, nijesu ni slutili da će se nesreća desiti svega nekoliko dana kasnije.
Jednoga dana Peraštani su se pobunili protiv francuske vojske. Kao reakciju na neposlušnost, francuski zapovjednik je naredio da se otpočne topovska paljba sa ostrva Sveti Đorđe na Perast. Francuski oficir Ante Slović nije imao izbora i po naređenju je ispalio prvu granatu. To je bilo dovoljno da Peraštani odluče da podignu bijelu zastavu, što je bio znak za prekid vatre.
Srećan što je rat kratko trajao i što se okončao bez posljedica Ante je zaveslao prema Perastu i svojoj dragoj. Gorio je od želje da je vidi. Trčao je stepenicama koje su vodile iz luke ka gornjem gradu najbrže što je mogao. Zamišljajući svoju dragu preskakao je po nekoliko stepenica svakim korakom. Prilazeći Katicinoj kući vidio je da nje nema pred vratima da mu potrči u zagrljaj. Kapci na prozorima bili su zatvoreni. Vladala je jeziva tišina. Strašna slutnja obuzela je mladićevo srce. Ušao je u kuću. U postelji je nepomična ležala njegova Katica. Rekli su mu da je ubijena ispaljenom topovskom granatom.
Istog dana Ante je odlučio da zauvijek skine uniformu, ostane na ostrvu sa Katicom i postane vječni čuvar njenog groba. Odlučio je da živi na malom ostrvu u porušenom samostanu Svetog Đorđa okružen grobovima, sve dok ga Bog ne pozove sebi. Postao je fra Frane, jedini živi stanovnik ostrva mrtvih.
U to vrijeme počele su da se dešavaju promjene na ostrvu. Francuzi su iznenada otišli. Ostrvo je ostalo prazno i pusto. Fra Frane je noći provodio pored groba svoje drage. Gledajući u zvijezde priželjkivao je sopstvenu smrt i dugo traženi mir.
Uskoro su na ostrvo došli Englezi. Iskrcavši se mornari su zapazili čudnog pustinjaka. Nisu ga dirali, već su čuli za njegovu sudbinu. Učtivo su mu se javljali i donosili mu hranu. Posle izvjesnog vremena Englezi su odnijeli topove i municiju, koje su Francuzi ostavili na ostrvu. To im je trebalo za opsadu Kotora. Pustinjak je ostao sam. Među topovima bio je i onaj iz kojeg je Ante pucao. Dobro ga je poznavao. Na njemu je crnom bojom ucrtan veliki krst.
Fra Frane je stario, ali njegova ljubav prema Katici bila je jednako jaka. Njegovo srce uvijek je bilo sa njom. Vrijeme nije moglo da izliječi rane. Na njenom grobu uvijek je bilo cvijeća, a svake noći je gorjela svijeća bez obzira na godišnje doba ili vremenske prilike. Svakog dana molio se za spas duše njegove Katice i ostalih Peraštana koji su počivali na ostrvu.
Fra Frane je često obilazio grad tražeći pomoć za održavanje groblja. Peraštani su ga voljeli i poštovali. Pričalo se da bi u kritičnim trenucima dozivao imena ljudi koji počivaju na groblju. Tada bi mu duhovi onih koji su nekada bili vješti pomorci priskočili u pomoć i tako bi pustinjak stigao do svoga skrovišta.
Jedne noći Peraštani su primetili da na Svetom Đorđu nije upaljena svijeća. Bila je to prva noć od Katicine smrti da njen grob nije obasjavala svjetlost. Ljudi su ujutru, po jakom jugu, stigli na ostrvo. Pokraj Katičinog groba našli su Fra Frana mrtvog.
U starčevoj ruci nalazila se cjedulja sa posljednjom željom. Pisalo je: ”Sahranite me ovdje, da i mrtav budem sa Katicom!”. Peraštani su mu ispunili želju. Od tada uz zid crkve stoji grob iznad kojeg se uzdižu dva čempresa, koji se naslanjaju jedan na drugi i u visini spajaju. Na njemu nema natpisa. Tu počivaju dvoje mladih koje je ljubav spojila, sudbina rastavila, a smrt zauvijek sjedinila. Tu počivaju peraški Romeo i Julija.
Autor: Anton Toni Pretičević
Izvor: montecason.blogspot.com
