Ovi ljudi vidjeli su šta se dešava poslije smrti i vratili se da o tome pričaju

Sada već davne 2001. godine, međunarodni magazin iz oblasti medicine ‘Lanset’, objavio je studiju koja se bavi iskustvima bliske smrtu (Near Death Expirience – NDE), a koju je sproveo doktor Pim van Lomel iz Holandije zajedno sa svojim saradnicima.

Istraživanje je trajalo 13 godina, a odvijalo se u holandskim bolnicama. Ispitano je 344 pacijenata čije je srce privremeno prestalo da kuca i koji su bili klinički mrtvi. Lomel je, između ostalog, u ovom istraživanju zaključio da postoji mogućnost da čovjekova svijest tokom takozvane kliničke smrti, egzistira izvan mozga, premda EEG ne pokazuje znake aktivnosti! To je ujedno i njegova najkontroverznija teza.

Duhovno nadživljavanje smrti oduvijek je tema zanimljiva ljudima, a sve to podgrijavaju svjedočanstva ljudi koji su za dlaku umakli smrti.

Činjenica da niko od tih ljudi nije bio definitivno mrtav je ujedno i najjači argument protivnika teorije da svijest, duh ili duša mogu da nadžive fizičko tijelo,te da se prema tome niko nije zaista vratio da svjedoči o zagrobnom svijetu.

Činjenicu da je tek 18 odsto od ispitanih 344 pacijenata potvrdili da se sjeća perioda kliničke smrti koja je trajala pet do deset minuta Lomel vidi kao dokaz da su iskustva bliske smrti realna, a ne proizvod halucinacija zbog nedostatka kiseonika u mozgu.

U uslovima kada je linija EEG ravna i srce ne radi, pacijent je klinički mrtav. Da su u pitanju vizije iskustva bliske smrti prouzrokovane nedostatkom kiseonika, imali bi ih svi koji su bili klinički mrtvi, a ne samo 18 odsto njih – odlučan je Lomel.

Svaki osmi njegov ispitanik imao je pravo iskustvo bliske smrti, koje je utvrđeno “pravilima” koje je osamdesetih godina prošlog vijeka postavio dr Ken Ring, a to su vantjelesna percepcija, kretanje kroz tunel, komunikacija sa entitetom u vidu svijetlosti, osjećanje blaženstva, viđenje prelijepih pejzaža (koje opisuju čak i slijepi od rođenja), susreti sa umrlim osobama, retrospektiva sopstvenog života i prisustvo neke vrste granice, sa koje se iskustvenik vraća u ovozemaljski život.

Njegova studija uključivala je i praćenje pacijenata nakon tog iskustva, i svi do jednog značajno su promjenili svoje životne stavove nakon iskustva bliske smrti. Svima je zajedničko i to da su prestali da se plaše smrti.

Svi su oni postali mnogo duhovno stabilniji, prestali su da teže materijalnom obilju i bili su mnogo spremniji da razumiju druge.

Vrijeme od sedam do osam godina nakon tog iskustva, dr Lomel je nazvao period integracije, tokom kojeg se događa transformacija ličnosti. Nasuprot tome, kod onih koji jesu bili klinički mrtvi, ali nisu imali pomenute doživljaje, studija je utvrdila da su ostali ateisti ako su to i ranije bili, i da se i dalje boje smrti jednako kao i prije nego što im je srce privremeno otkazalo.

– U toku tih osam minuta, ja sam vidjela sve što se dešavalo u operacionoj sali. Nastojala sam da kažem ljekaru i bolničarima da sam dobro, ali niko nije mogao da me čuje. Poslije vraćanja u tijelo sam im ispričala od minuta u minut, tačno šta se događalo u sali. Moj stari porodični doktor na to je rekao: ‘Imao sam mnogo pacijenata koji su mi umrli na rukama, ali nikada nekoga ko se vratio i rekao mi šta se događalo dok je bio klinički mrtav – rekla je jedna od pacijentkinja, Marša B.

– Doživio sam iskustvo bliske smrti i vantjelesno iskustvo kada se moj trkački motocikl slupao niz planinsku strminu. Sjećam se da je moja svijest plovila visoko iznad mjesta nesreće i vidio sam svoje sklupčano tijelo kraj motocikla. Gledao sam ljude koji su pristizali i ambulantska kola. Tada sam se naglo vratio u tijelo i vidio iznad sebe doktore koji su me pitali: ‘Možeš li da nas čuješ… Ne mrdaj se… Gdje si povrijeđen? – prepričava Majk M.

– Otišao sam na mračno mjesto gdje nije bilo ničega oko mene, ali nisam bio uplašen. Tamo je bilo zaista mirno. Tada sam počeo da gledam film svoga života, počevši skoro od vremena kada sam bio beba, pa sve do današnjih dana. Bilo je tako stvarno… Vidio sam sebe bolje nego u trodimenzionalnom filmu i bio sam takođe sposoban da osjetim emocije osoba sa kojima sam kontaktirao. Osjećao sam sve – i dobro i zlo koje sam im nanosio. Ali sam takođe bio u stanju da vidim da je bilo više dobrih emocija koje su zahvaljujući meni prolazile kroz njih, pa sam shvatio da će mi one dati neki ‘kredit’, a one loše oduzeti od toga – kao u bankovnom obračunu, samo što se ovdje radilo o svođenju karmičkog računa! Što više steknem, omogućiće mi da stignem u bolju oblast ili na neko bolje mjesto – takvo saznanje sam imao – priča svoje iskustvo Rodžer R.

Izvor: dnevno.rs