OSTAVITE NA TRENUTAK SVE ŠTO RADITE, riječi ovog dječaka slomit će vam srce
Sreća se mjeri po djelima koje učinimo danas, sada, a ne prema obećanjima koja dajemo vlastitoj djeci da ćemo se igrati kada bude slobodnog vremena, da ćemo ići u prirodu kada bude ljepše vrijeme, da ćemo izgraditi kule i dvorce, kada mama ili tata budu na godišnjem.
Izluđeni svakodnevnim obavezama, često zaboravljamo. Zaboravljamo kako naša djeca naše riječi shvaćaju jako ozbiljno. Zaboravljamo da smo u njihovim očima, mi divovi. Junaci i junakinje koji ih vole najviše na svijetu! Stoga, održati obećanje vlastitom djetetu sveto je pravilo kojega se treba držati svaki roditelj. Pod svaku cijenu.
Poučna je stoga, anegdota, koja već jako dugo kruži internetom, a nije neodmjereno, baš uoči nadolazećih blagdana ponovno utvrditi gradivo. Pripovijest je ovo o odnosu oca i sina, u kojemu je prevladala dječja logika, a koja u sebi uvijek sadrži bolnu istinu, pred kojom mi, odrasli, prečesto, zatvaramo oči.
SIN: „Tata, mogu li nešto da te pitam?“
OTAC: „Da, naravno, reci, šta je?“
SIN: „Tata, koliko zarađuješ na sat?“
OTAC: „To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?“
SIN: „Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?“
OTAC: „Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.“
„Oh“, dječak odgovori, spuštene glave…“Tata, molim te, možeš li mi pozajmiti 25 dolara?“
Otac je bio bijesan. „Ako je jedini razlog što me pitaš da ti pozajmim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i idi u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječije idiotarije!“
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja. Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?! Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolar..
Stvarno ne pita često za novac.. Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.
„Jesi zaspao, sine?“, upitao je.
„Ne, tata, budan sam“ odgovori dječak.
„Razmišljao sam, možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.“
Dječak se uspravio, smiješući se. „Oh, hvala ti, tata!“, povikao je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je video da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
„Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?“, planu otac
„Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.“, odgovori dječak. „Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.“
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.
Ovo je samo kratak podsjetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas, a da ne provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu.
Sjeti se podijeliti tih 50 dolara s nekim koga voliš.
Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamijeniti. Ali porodici i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja života.
Izvor: net.hr
