NAJSTRAŠNIJE DJETINJSTVO IKADA: Kada čuju šta se dogodilo OVOJ DJEVOJČICI ljudi se IZBEZUME

‘Moje ime je Meri Elen Vilson. Ne znam koliko imam godina. Mama me bičuje i tuče skoro svaki dan. Nikad me nije poljubila. Nije mi dozvoljeno da se igram sa drugom djecom i ne usuđujem se ni sa kim da razgovaram, jer da pokušam, sigurno bih dobila batine. Kad god mama izlazi, ona me zaključa u spavaću sobu. Nikad nisam bila napolju…’

Bez sumnje, ove depresivne riječi širom svijeta izgovorilo je puno djece u slučajevima zlostavljanja koji se često prenose u medijima, a pitanje je koliko ih ima da nisu prijavljeni ili poznati policiji. Prema globalnim podacima, čak petero djece dnevno umre u svijetu zbog direktnih posljedica zlostavljanja.

Prije samo jednog vijeka, u svijetu nisu postojali zakoni koji bi štitili djecu od fizičkog zlostavljanja. Bolne kazne bile su dio tzv. vaspitnih metoda i samim tim jedini način rješavanja neposlušnosti, no one se često nisu svodile na “udaranje po guzi” već doslovno premlaćivanje. Roditelji su ih praktikovali slobodno, ne brinući se za to da bi i sami mogli biti kažnjeni.

Ipak, slučaj koji je promijenio sve, bio je onaj sa Meri Elen Vilson iz 1874. a njegovi šokantni detalji pokrenuli su stvaranje pravnih lijekova koji će kasnije štititi djecu širom svijeta, piše Vintidž njuz.

Njena svjedočenja u sudnici Vrhovnog državnog suda u Njujorku promijenila su percepciju javnosti i istakla važnost angažovanja društva kao važne prevencije zlostavljanja.

Zlostavljanje koje je promijenilo sve

Mari Elen je rođena 1864. u siromašnoj porodici u Njujorku. Kada je njen otac umro, majka je pokušavala da othrani kćerku radeći brojne poslove sve do trenutka kada je shvatila da više neće moći da je izdržava.

Djevojčica je dodjeljena domu za nezbrinutu djecu po imenu Meri Skor. Ovo je bilo samo privremeno rješenje jer kada je Meri Elen napunila dvije godine, završila je u Gradskom sirotištu. Gradsko sirotište je dodjelilo starateljstvo Tomasu i Meri Mek Kormak.

Kako se poslije ispostavilo, par je dobio trajno starateljstvo zahvaljujući krivotvorenim dokumenatima. Sirotište je zahtjevalo godišnje izvještaje o stanju djeteta, ali Mek Kormakovi su bili nemarni po tom pitanju.

Ubrzo nakon što su dobili starateljstvo, Tomas je preminuo, Meri se preudala, a zatim preselila u stan koji se nalazio u ulici 41. Vest, mjesto gdje se svakodnevno odvijao horor za malu Meri i mjesto gde se strašna priča napokon otkrila.

Komšije su prve posumnjale da se nešto neobično događa kao i da se staratelji ne odnose prema djetetu kako bi trebalo. Komšinica, gospođa Konoli, zatražila je pomoć od lokalne crkvene radnice i istaknute članice zajednice, Ete Angel Viler, da proveri stanje u porodici.

Eta i gospođa Konoli uspjele su da dobiju ključeve od stana u kome je bila zarobljena mala Meri tako što su prevarile domara.

Užas nad užasima

Ono što su vidjele i što ih je dočekalo bilo je toliko grozno da su teško pronašle riječi kojima bi to opisale.

– Bila je neobično sitna, puno sitnija nego što bi dijete njenih godina trebalo da bude. Izgledala je kao da ima 5, a ne 9 godina. Bila je u gomili posuđa sa stolicom ispod sebe, ribajući tiganje i činije kada smo ušle. Činija koju je dizala bila je valjda njene težine – ispričale su komšije.

U uglu prostorije je preteći stajao bič sa zaobljenim kožnim završetkom. Crveni ožiljci na rukama i nogama sirotog djeteta, govorili su o tome da se bič često koristio.

– Najtužniji dio cijele priče bio je izraz njenog lica. Izraz koji je otkrivao jad i očaj, lice nevoljenog djeteta koje u svom životu nije proživelo ništa lijepo – svedočila je Eta u sudnici.

Gospođa Viler je dodala kako je dijete bilo očigledno teško zlostavljano, neuhranjeno i zanemareno. Žene su dijete odmah požele da izvedu iz stana, ali Meri nije imala nijednu cipelu, iako je napolju bio zimski dan. Eta je otišla u policiju, ali tamo je ostala iznenađena nakon što su joj rekli da mora donijeti dokaze zlostavljanja.

Očigledno, svjedoci Merinih ožiljaka i modrica nisu bili dovoljni. Eta je bila odlučna u namjeri da pomogne Meri Elen pa je zatražila pomoć od advokata Henrija Berga. On je uspjeo da nađe nove staratelje za Meri u toku suđenja njenim mučiteljima.

Svjedočenje koje ledi krv u žilama

Kad je sjela na klupu za svjedoke, onako mršava i krhka, Meri Elen progovorila je tihim i tužnim dječjim glasom.

Moja majka i otac su mrtvi. Ne znam koliko imam godina, nemam nikakvih sjećanja na vrijeme prije nego sam živjela sa MekKormakovima. Bič je uvijek ostavljao plavi i crni trag na mojoj koži. I sada imam te crne i plave tragove na glavi gdje ih je mama napravila i posjekotinu na lijevoj strani čela koja je od makaza. Udarila me je mazazama i posjekla. Ne sjećam se da me je iko ikada poljubio. Mama ne nikad nije stavila u krilo i pomazila. Ne znam zašto me je bičevala, mama mi nikad ništa ne bi rekla prije nego me bičevala. Ne želim ići natrag živjeti sa mamom jer me jako tuče i to me jako boli – ispričala je devojčica.

Njena starateljka gospođa MekKormak je dobila zatvorsku kaznu od jedne godine.

Priča je dobila srećan završetak, jer je upravo komšinica Eta Viler postala Merina nova starateljka. Ona se se trudila da joj nadoknaditi svu ljubav i dobrotu koju je ranije trebala dobijati.

Iste godine, promijenjen je zakon, a osnovano je i Društvo za zaštitu djece od nasilja, po čemu je sudska presuda postala revolucionarna prekretnica.

Što se Meri tiče, ona se potpuno oporavila i živjela je dug i ispunjen život. Udala se i imala svoju djecu, a i usvojila je jednu djevojčicu iz doma. Umrla je 1956. u 92 godini života.

Izvor: dnevno.rs