Moja kćerka je poginula na svoj šesti rođendan: Na sahrani sam dobio knjigu zbog koje godinama ne mogu da spavam

Fotografije su uglavnom sve što nam ostane od najmilijih kada nas napuste. Ali, šta se dešava kada one pričaju još uvijek nedoživljenu priču?

Foto: Ilustracija

Ne mogu ni da vam opišem kako se trenutno osjećam. Ono kroz šta sada prolazim je toliko nadrealno da sam gotovo ubijeđen da gubim razum. Ključna riječ je gotovo.

Moja supruga Bea je umrla na porođaju. Bila je prelijepa, duhovita, inteligentna i tvrdoglava. Žena za kojom su se svi okretali kada se nasmije, i od čijeg su prodornog pogleda moje ruke drhtale. Izgubio sam je dok je rađala našu kćerku, Sem.

Naravno, mogao sam da krivim to maleno biće što mi je oduzelo nešto što sam volio najviše na svijetu, najčistiju stvar koju sam posjedovao. Ali, nisam. Znao sam da Bea ne bi voljela da odbacim našu kćerku. Ne bi voljela da joj upropastim život svojom mržnjom.

Ali, neću vam govoriti o svojim grešnim mislima i o fizičkom bolu koji osjetite kad izgubite voljenu osobu. Govoriću vam o nečem mnogo grešnijem.

Moja kćerka je bilo vrlo živo biće, koje je izazivalo pravi haos u vrtiću. Kada smo slavili njen šesti rođendan, nisam mogao da je obuzdam dok sam je vodio u bioskom sa njenim društvom. Trčkarala je ulicom, i kada bih je sasvim izgubio iz vida čuo bih njen glasić “Tatice, požuri”! Obožavao sam je.

Trudio sam se da je stignem, zaista jesam. Ali bila je previše zauzeta tražeći me pogledom, a vozač autobusa nije zakočio na vrijeme. Ulazim u crkvu i obuzima me mrtvilo. Ljuljao sam u naručju to malo beživotno tijelo, previše obuzet bolom da bih plakao.

Osjećao sam toplu krv koja mi se sliva po odjeći. U tom stanju šoka, razmišljao sam samo o tome čime ću uspjeti da skinem fleku. Znam da to zvuči užasno, ali takav šok i bol na čovjeka utiče tako da može da razmišlja samo o najbanalnijim stvarima.

Nedelje poslije toga se gotovo i ne sjećam. Vidim samo lica koja mi izjavljuju saučešće i čujem svoje jecaje.

Na sahrani sam bio u crnini, i tu ne mislim samo na odjeću. Cijelo moje biće bilo je mračno. Ništa nisam osjećao. Svi su željeli samo da pričaju o tome kako je savršena bila Sem, a ja nisam mogao to da slušam – kao da to nisam i sam znao.

Onda, jedan čovjek ustaje i predaje mi veliku knjigu sa kožnim koricama. U tom trenutku, pretpostavio sam da je to roditelj nekog od Seminih prijatelja, koji mi daje fotografije djece na kojima je i moja kćerka.

Mjesec dana sam bio umrtvljen i izgubljen. Zatvoren u našem praznom stanu, neprestano sam pio i gledao stare boks mečeve, previše obamro da bih čak i plakao. Onda se pojavila moja sestra i natjerala me da se trgnem – ne sasvim, ali dovoljno da prividno funkcionišem kao ljudsko biće.

Tada sam i po prvi put otvorio knjigu. Želio sam da vidim nasmijano lice svoje kćerke. Prva strana bila je prepuna fotografija moje kćerke dok je odrastala. To me je iznenadilo. Sve su bile uslikane sa velike daljine i prilično mutne. I ja sam bio na dosta njih.

Vrtio sam dalje stranice u potrazi za objašnjenjem. Bilo ih je od momenta njenog rođenja pa do šestog rođendana, i djelovale su kao film. Ipak, knjiga je imala puno stranica, pa sam pretpostavio da je druga polovina prazna.

Međutim, našao sam fotografiju uslikanu na njen šesti rođendan, baš prije nego što smo pošli u bioskop. Prepoznao sam njen roze mantilić, a ja stojim iznad nje i držim joj ruke na ramenima.

Nije bilo nijedne fotografije nesreće. Umjesto toga, u knjizi sam našao ostatak njenog života, kakav bi bio da nije poginula. Vidio sam njen sedmi rođendan i sebe i nju u dvorištu dok slikamo.

Njen sedmi rođendan!

Zalupio sam korice knjige i piljio u prazno. Ovo je isfotošopirao neki sadistički manijak. Ipak, riješio sam da pogledam čega još ima.

Vidio sam je kada je izgubila mliječne zube, zatim prvog dana škole. Međutim, kako su se godine nizale, tako su i fotografije bile jasnije i oštrije. Fotograf joj je prilazio bliže.

Bila je prelijepa. Vidio sam je u tinejdžerskim godinama, bila je ista majka, sa loknastom kosom i širokim osmjehom. I ja sam stario, ali me je sve manje bilo na fotografijama.

Njen šesnaesti rođendan bio je čudan. Ona sa grupom prijatelja na pikniku pije iz plastičnih čaša. Ali, ima još nečega u pozadini. Pored grmlja iza njih stoji velika mračna figura. Ne bih je ni primjetio da nije bacala sijenku na osunčanu travu.

Mračna figura nastavila je da se pojavljuje i na narednim fotogrfijama. Gotovo da sam mogao i da joj razaznam lik. Nastavio sam da listam, i došao do osamnaetog rođendana. Tu nisam uspjeo da prepoznam našu kuću – bila je uslikana na meni nepoznatom mjestu.

Vidio sam mračnu kuću i njeno preplašeno lice. Bilo je više fotografija, a ona je na svakoj bila u bizarnim pozama. Na nekima je bila obučena kao antička kraljica, na nekima kao spremačica. Mračna figura stajala je gotovo kraj nje.

U kojoj god odjeći da je bila, lice joj je otkrivalo bol i užas. Imala je modrice na licu i izgledala kao da je bolesna. Moja djevojčica. Mislio sam da ću umrijeti na licu mjesta.

Ipak, nastavio sam da listam.

Posljednja fotografija koju sam ugledao, prije nego što sam zalupio korice i zakleo se da je nikad neću otvoriti, bila je isto sa njenog osamnaestog rođendana. Ispod slike je pisalo “Napokon!”.

Gledala je pravo u aparat, suznih očiju. Bila je na kolenima, u svečanoj crnoj haljini, sa jabukom u ustima i rukama vezanim na leđima. Šminka joj se razlila od suza. Djelovalo je kao da me moli da joj pomognem. Ali, nisam mogao.

Zatvorio sam knjigu i izašao iz sobe dok mi se tijelo treslo. Nisam mogao da pozovem policiju. Ona je već bila mrtva.

Ono što me noću drži budnim je činjenica da nisam prelistao ni polovinu knjige.

Izvor: dnevno.rs