Mislio je da je ušao u sasvim običnu radnju, ali ono što ga je unutra sačekalo potpuno je promjenilo njegov život

Kad je ušao u antikvarnicu i prodavnicu starih knjiga nije mogao ni da nasluti koga će tu sresti i šta će mu ta osoba reći. Ovo je zaista nevjerovatna priča.

Postoje ljudi koji se kunu da su vidjeli, osjetili ili susreli se sa nekim bićem za koga se vjeruje da ne postoji, što ne čudi jer danas nerijetko naletimo na tekst u kome se piše o neobičnim susretima, bizarne i gotovo nemoguće priče se pojavljuju u velikom broju na dnevnom nivou, ali ono što se desilo ovom čovjeku je zaista jedinstven slučaj.

Posao trgovačkog putnika nije ni malo lak, i Petar Kovačević je to znao. Počeo je kao student, kada je obnovio treću godinu građevine, međutim, kako to obično biva, nikada se na fakultet nije vratio i evo već je preko 30 godina trgovački putnik. Petar prodaje knjige za jednu izdavačku kuću. Uvijek je volio knjige, naročito enciklopedije, i za sebe je govorio da je kvizoman. Svi u njegovoj porodici su ga ostavljali na miru kad god počne neki kviz na televiziji, a ček na 375.000 dinara koje je jednom osvojio u kvizu Želite li da postanete milioner je uramio i okačio na zid dnevne sebe.

- Mnogo je to znanja za tako malo novca – pomisli Petar i nasmija se sam sebi u brk.

Često je putovao van grada i nudio knjige ljudima. Išao je po firmama, prodavnicama, buticima, apotekama, svuda gde mu je padalo na pamet da može sresti nekoga ko barem malo voli knjige kao i on. Uzdao se u svoju slatkorečivost i osmjeh, kao i u čvrst stisak ruke i pogled koji cilja pravo u oči. Petar je bio opasan manipulator, ali mu to osim nekih sitnih pobjeda u životu ništa dobro nije donijelo. Bio je u lošem braku, sa dvoje djece sa kojima nikada nije izgradio prisan odnos. Imao je svoje knjige i kvizove, ali nije imao sreće.

Te večeri je otišao van grada, kao i mnogo puta do sada, samo što nije bio kolima. Kola su ostala na tehničkom pregledu, a on je putovao autobusom, i iz tog razloga se odlučio da bude relativno blizu Beograda. Prodao je jednu knjigu danas, i nije bio zadovoljan. Računao je u sebi da danas ništa nije zaradio, a kada uračuna i put i hranu, još je u minusu. Često je psovao i sreću i sudbinu, tegleći torbu sa enciklopedijama na ramenu.

Petar je pustio korak da uhvati autobus za Beograd, sve što je tada želio je da što prije stigne kući, pogleda Slagalicu i da se dan što brže završi.

- Pfff, kao da će sutra biti bolje – pomislio je. Ušao je na autobusku stanicu i shvatio da njegov autobus upravo izlazi sa perona. Znao je da nema poente da potrči, pa je otišao do šaltera i pitao kad ima sljedeći za Beograd.

- ZA SAT I PO?! – povikao je, iznenadivši i sebe bijesom koji je izbio iz njega.

- Da – reče mu službenica, ni ne podigavši pogled.

Riješio je da prošeta, stajanje u mjestu mu nikad nije išlo od ruke. Stao je da kupi sendvič i sok i pažnju mu je privukla jedna stara prodavnica, sa neumjesnim izlogom i klimavom tablom sa natpisom “Antikviteti i rijetke knjige“. Mnogo puta je posjećivao ovaj grad i nikad ovu prodavnicu nije vidio, zato je riješio da odmah uđe unutra.

Vrata su zaškripala i iza prašnjavog pulta se stvorila sijeda starica koja ga je pogledala i nasmješila se.

- Dobro veče kako to da nikada nisam ranije video ovu vašu radnju? – rekao je Petar u čudu.

- Oh, pa mi smo ovdje mnogo duže nego što ti uopšte možeš da pretpostaviš, nego nije imalo potrebe da nas vidiš do sada. Zdravo Petre, očekivala sam te – rekla je.

- Kako znate moje ime?!

- Ja Petre znam sve o tebi. Znam te od kada si prohodao, progovorio, krenuo u školu. Znam sve što si uradio za života, naročito one loše stvari. Znam da si najboljem prijatelju rasturio brak i da on to i dan danas ne zna, znam koliko si puta prevario ženu, znam da nisi posjećivao bolesne roditelje, znam da si pregazio onog psa i da nisi stao. Ja, Petre, sve znam, to mi je posao.

Petar je nekoliko sekundi držao otvorena usta pokušavajući da nađe neku riječ, bilo koju.

- Zatvori usta Petre, kasno je sad za to. Trebalo je da prvo držiš oči otvorene.

- KAKVA JE OVO PRODAVNICA?! – povikao je.

- Ovde Petre ne dobiješ ono što želiš, nego ono što si zaslužio – reče starica i nije izdržala a da se glasno ne nasmije.

- Ja sam, Petre, tvoja Karma, i vrijeme je da svedemo račune – dodala je ona.

Petar je samo stajao i poče da blijedi. Iako mu je razum govorio da je ovo neka neslana šala, nešto u njemu je vrištalo da je nažalost, sve ovo istina.

- Vidiš, Petre Kovačeviću, cijeli život si krivio druge za svoje izbore i greške i vukao svoje nezadovoljstvo kao tu torbu sa knjigama. Ali, ja sam ipak malo većeg srca nego što misliš, zato ću ti ponuditi izbor.

- KAKAV IZBOR?!

- Da ispraviš svaku svoju grešku i sve sebične izbore koje si pravio tokom godina. Petre, situacija je sljedeća: Pred tobom su dva ugovora, jedan te oslobađa svih loših izbora i daje ti oprost za sve tvoje greške i zla koje su drugima nanijeo, ako ga potpišeš ostatak života ćeš provesti skromno, ali bez griže savjesti – reče ona i sačeka njegovu reakciju.

- A drugi? – upita Petar znatiželjno.

- Nadala sam se da drugi neću morati da ti predočim, ali evo i njega. Ako se odlučiš za drugi dobićeš sve što si ikada želio i sve što si ikada mislio da ti pripada. Živjećeš u blagostanju, ništa ti neće faliti, ali ćeš gledati kako tvoje greške plaćaju ljudi koji su ti bliski, tvoja porodica i prijatelji – izgovori starica i ostavi Petra da stoji zbunjenog lica.

- Izvoli olovku Petre, očekujem tvoj potpis – reče starica i nestade iza pulta.

Za koji bi se ugovor vi odlučili? Vaš nastavak priče možete ostaviti u komentarima.

**Ova priča je fikcija, svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.**

Izvor: telegraf.rs