Ljekar me je poslije porođaja uvjeravao da imam zatvor: Već 7 mjeseci sam u bolnici BEZ RUKU I NOGU zbog STRAVIČNE GREŠKE

Marta 2017. godine je Lindzi Habli (33) iz Halfaksa u kanadskoj pokrajini Nova Škotska rodila sina Majlsa. Par dana nakon toga dijatnostikovan joj je nekrotizirajući fasciitis, odnosno nekroza vezivne opne, potecijalno smrtonosna bakterijska infekcija kože.

Dešava se kod otvorenih rana, kakvu je Lindzi imala nakon porođaja zbog cijepanja vagine. Bolest se širi munjevito i proizvodi otrove koji onemogućavaju dotok krvi tjelesnom tkivu i ni antibiotici ni naš imuni sistem tu ne mogu da pomognu, i dolazi do odumiranja tkiva, otkazivanja organa, septičkog šoka i na kraju, ukoliko se pomoć ne ukaže na vrijeme, do smrti.

Tretman uključuje uklanjanje inficiranog tkiva, a često i udova, što je Lindzin slučaj. Njenu infekciju prvo su ljekari proglasili konstipacijom. Nakon toga završila je u drugoj bolnici gdje je prošla kroz ukupno 23 operacije uključujući i totalnu histerektomiju i amputaciju obje ruke i noge ispod koljena.

Sedam mjeseci nakon porođaja, Lindzi je i dalje u bolnici. Infekcije nema, a sada čeka na proteze i rehabilitaciju. U isto vrijeme, ona i njen vjerenik Majk podneli su tužbu protiv bolnice koja joj je dijagnostikovala konstipaciju. Lindzi želi da podijeli svoju priču, kako kaže, ne da preplaši žene, već da ih ohrabri da vjeruju svojoj intuiciji kada je zdravlje u pitanju. Ovo je njena priča.

- Probudila sam se u bolničkom krevetu tražeći svog sina Majlsa. Nije ga bilo. Bila sam u medicinski izazvanoj komi dvije nedelje. Prve dvije nedelje života mog sina. Za to vrijeme prošla sam histerektomiju i brojne operacije kako bi se inficirano tkivo uklonilo iz mog abdomena, rektuma i vagine.

Budna i na teškim lijekovima protiv bolova, pogledala sam u svoje ruke i pitala se zašto nosim crne hirurške rukavice. Nisam ih nosila. Ruke su mi bile sasvim crne.

Kasnije sam saznala da su mi udovi umirali. Iako su antibiotici ubijali infekciju, ljekari su ustanovili da nema šanse da ću ikada moći da koristim ruke ili noge i da mi treba četvorostruka amputacija.

Preko toga, trebalo je da prođem još 20 operacija, između kojih i tanjenje kostiju kako bi mi ruke stale u protezu, kao i presađivanje kože zbog mojih opekotina trećeg stepena koje sam imala na 70 odsto tijela, što je bio još jedan od rezultata infekcije i plikova koji su se posljedično pojavili.

Izuzetno mi je teško da prihvatim da sam sada ovo ja. Naravno da ima trenutaka kada se pitam zašto baš ja i da li je sve ovo samo noćna mora. Ostatak vremena dajem sve od sebe da budem pozitivna i zahvalna što sam uopšte živa i što ću upoznati sina koga sam nosila devet mjeseci. Trenuci su nas dijelili od toga da se nikad ne upoznamo, a to bi bila prava tragedija.

Majk i ja smo bili van sebe od sreće kada smo saznali da sam trudna, i sve je išlo po planu. U 40. nedelji krenuo je porođaj koji je trajao 36 sati i završio se prilično glatko. Na svijet je došao Majls.

Dvije noći kasnije otpuštena sam iz bolnice. Sve je bilo u redu, manje ili više. Činjenica je da mi je to prvo dijete i da nisam znala koji je osjećaj normalan a koji nije. Prve noći kod kuće, negdje oko četiri izjutra, počela sam da se nekontrolisano tresem. Bol u stomaku bio je drugačiji od svega što sam osjetila. Zvala sam hitnu pomoć, a kada su došli, rekli su da čekam do jutra i da onda dođem u bolnicu jer tek što smo donijeli bebu kući.

Par sati kasnije ponovo smo bili u bolnici gdje je Majls došao na svijet. Ljekar koji nije bio prisutan na porođaju dijagnostikovao je konstipaciju i preporučio mi sok od suvih šljiva i hranu bogatu vlaknima, a onda mi ponudio i klistir. Ne sjećam se da mi je provjerio temperaturu ili puls. Ne sjećam se da me je na bilo koji način fizički pregledao, iako je znao da mi se desilo cijepanje vagine.

Nisam preispitivala dijagnozu, zbog čega se danas gorko kajem.

Kada smo tek došli iz bolnice, bila sam letargična. Mislila sam da je to normalno. Imala sam grčeve, ali mislila sam da tijelo tako reaguje na dojenje, jer zaista zbog toga materica umije da se grči. Međutim, narednog dana, ležala sam na podu i nisam mogla da ustanem. Mama je primijetila da mi stopala postaju žuta i pozvala je hitnu pomoć.

Tog puta su me odveli u bolnicu i dali mi antibiotike. Noge i podlaktice postajale su mi plave i bila sam prestravljena. Prsti su mi oticali. Tu je kraj svega čega se sjećam – sljedeće sjećanje mi je na moje buđenje kada mi objašnjavaju šta mi se desilo.

Nakon toga, obe ruke su mi amputirane. To mi je bilo olakšanje jer nisam mogla da ih pomijeram. Samo su mumifikovane stajale kraj mene. Bile su gnusan podsjetnik na to šta mi se desilo.

Sljedećeg mjeseca bilo je jasno da ni noge neću moći da koristim, jer su bile u istom stanjui kao i ruke. Nadala sam se samo da će mi ljekari spasiti koljena jer će to značiti da ću nositi protezu sa kojom ću moći da sjedam i ustajem bez ičije pomoći. Tako je i bilo i na tome sam neizmjerno zahvalna.

Danas Majls ima skoro sedam mjeseci. I dalje sam u bolnici i sledeći korak je rehabilitacija, gdje ću učiti i kako da promijenim pelene, kako da dignem Majlsa, kako da ga hranim i igram se sa njim. Tamo ću učiti i da hodam. Moram to što prije da naučim jer uskoro ću se i udati za svog verenika.

Šta god da se dalje desi, jedno znam – Majls će porasti u dečka koji prihvata različitost i invaliditete i biće mnogo otvorenijeg uma nego što bi bio da ja imam sve udove. Isto važi i za mene. Stalno mi govore da ljudi sa amputiranim udovima moraju da budu jako snažni da bi mogli da koriste proteze. Kada dođe vrijeme za to, biću jača nego ikada.

Izvor: zena.blic.rs