Jeziva ispovijest Jehovinog svjedoka iz Srbije: Da su rekli odsjeci sebi ruku, odsjekao bih!

Predrag iz Zaječara je, nakon sedam godina provedenih u Jehovinim svjedocima, progovorio o svom iskustvu o svemu tome. Ovo je njegova priča…

Foto: Pixabay

- Moj djed je bio komunista i u našoj porodici niko nije spominjao Boga, niti je smio to da čini. Ništa nisam znao o religijama, pa ni o pravoslavlju. Moj život nije bio ni lak, niti sretan. Dijete sam rastavljenih roditelja. Često sam se pitao u čemu je svrha života na zemlji. U svim tim mojim problemima 1994. godine sam pokušao da se otrujem. Uprkos tome što sam popio veliku količinu „bensedina”, nisam uspio u svojoj nameri. Poslije dubokog sna od 13 sati u bolnici, spasili su me. Tada sam živio sa ocem i maćehom. Poslije ovog događaja počeo sam za sve da okrivljujem Boga – kaže Predrag iz Zaječara, koji je sedam godina proveo u Jehovinim svjedocima – prenosi Kurir.

Petar je na poslu na stolu jednog kolege našao časopis i tada nije znao da to izdaju Jehovini svjedoci. Bilo je to 1996. godine, a na naslovnoj stranici je bilo pitanje “Da li smo odgovorni za svoje postupke”.

- Pročitao sam sve što je tamo o Bogu pisalo. Odmah sam napisao pismo i poslao na adresu koja se nalazila u časopisu i prijavio se na ostavljenu adresu. Poslije sedmicu dana, kod mene kući je došao bračni par i to je bio početak kontakta sa Jehovinim svjedocima. Doduše, tada još uvijek nisam znao da se radi o Jehovama. Oni to nisu ni rekli. Počeo sam da izučavam “biblijske studije” i kada sam već u to prilično zagazio, otišao sam na prvi sastanak u kuću u zaječarskom naselju “Kotlujevac” – naveo je on.

- Dok sam bio u Jehovinim svjedocima imao sam hirurške intervencije na licu ali, srećom, nije bilo potrebe za transfuzijom. Vjerovatno bih odbio da primim krv i bio bih još jedna žrtva pripadnosti Jehovinim svjedocima. U svijetu je bilo dosta žrtava što zbog odbijanja krvi, što zbog samog propovijedanja. Ja sam bio spreman sve da uradim. Da su mi rekli odsjeci sebi ruku, ja bih je odsjekao. Promijenio mi se život u svakom pogledu. Sve ono što su oni propovjedali, ja sam se trudio da odmah primjenim u praksi. Rekli su da treba da spalimo sve krstove, ikone, neodgovarajuću literaturu i ja sam to odmah učinio. Kada su rekli da se ošišamo i obučemo odjela i kravate, također sam poslušao. Onda su preporučili da ne kontaktiramo sa onima koji nisu u Jehovinim svjedocima, jer mogu „da nas sapletu” na našem putu”, iskren je bio momak i dodaje:

- U početku mi je bilo neprijatno da zvonim ljudima na vrata. Onda sam dobio svoj rejon i išao od kuće do kuće. Propovjedao sam svuda, na poslu, u komšiluku, telefonom i lično. Neki mladići su me jednom dobro pretukli. Još najmanje četiri-pet puta sam dobio batine, djeca su me gađala kamenjem, pljuvala. Svakodnevno sam doživljavao neprijatnosti.

Ubrzo su me Jehove krstile, pošto nisam bio kršten u pravoslavnoj crkvi, a i da jesam to ne bi predstavljalo problem. Zaronili su me u vodu i tako sam osvjedočio pripadnost. Jednog momenta sam počeo da osjećam da moje raspoloženje pada. Nisam više bio onaj stari, da tako kažem. Više se nisam smijao, šalio kao nekada. Nešto je puklo u meni. Ličnost se pocijepala na dva djela i ja sam završio u bolnici. Liječio sam se dvije i po godine. Ljekari za moje psihičko stanje nisu mogli da daju dijagnozu. Imao sam svakodnevne napade. Gušio sam se, čitav organizam mi se tresao.

Gubio sam svijest, kažu da sam govorio tuđim glasom. Hvala Bogu da je sve to prošlo. Potpuno mi je bilo narušeno zdravlje, strahovito sam smršao, a ja tada još uvek nisam shvatao zašto mi se sve to događa. Ljekari su nezvanično govorili o nekom suženju krvnog suda zbog psihičkih pritisaka, stresa. Sada ne bi povjerovali da sam izliječen.

Sam Bog me je pozvao. Družio sam se sa jednim dečkom kome nije smetalo to što sam u Jehovinim svjedocima. Jedne večeri je došao i pitao me da li želim da mu budem kum na krštenju. Pitao sam se da li je moguće da je nekome toliko stalo do mene, da nekome toliko znači to kumstvo. Sjećam se da sam ga pitao da li njemu stvarno to toliko znači. On je odgovorio potvrdno. Tada sam presavio papir na pola i pitao ga još jednom da li je siguran da to želi. Kada je potvrdio, napisao sam pismo da ne želim više da budem član zajednice Jehovinih svjedoka i da ne želim o razlozima da se izjašnjavam. U naredna tri dana telefon se usijao. Mobilni je bio pun poruka. Govorili mi da me je nečastivi uzeo pod svoje, da griješim, zvali da se probudim. Bio sam odlučan da se ne vratim.

Više nisam imao prijatelje ni među njima, ali ni među drugim ljudima. Jehovini svjedoci su na ulici od mene okretali glavu. Bojao sam se kako će me primiti ljudi iz pravoslavne crkve. Ponovo sam se zatvorio u kuću i izolovao.

Ubrzo sam, ipak, počeo da pjevam i u crkvenom horu. Žalim što sam tolike godine bio obmanut, zabludelo jagnje, jer svi ti ljudi su obmanuti. Ponovo imam društvo, prijatelje, odlazim na slave, rođendane, žurke. Ne bojim se da će me opet pozvati. Sada sam slobodan. Jedino mogu da savjetujem onima koji bi htjeli da idu putem kojim sam ja išao da dobro razmisle, da se raspitaju i opet razmisle – zaključio je momak.

Izvor: kurir.rs