ISPOVIJEST SRPKINJE KOJA JE OTIŠLA U KANADU: Vraćam se u Srbiju, ovo je prava ISTINA o životu tamo!

Mnogo je onih koji razmišljaju o odlasku iz Srbije, ili su se na taj korak već odlučili. Neki se ne snađu van granica, neki pak odluče da se nikad ne vrate. Evo kako je ova djevojka odlučila da ipak napusti Kanadu i vrati se u svoju rodnu zemlju.

piše: Milica Dobrijević/Pasarella.rs

Kada kažem da se vraćam iz Kanade u Srbiju, ljudi me gledaju sa nevjericom. “Da je nebo što je list ‘artije, da je more što je mastilo…”

Prije nešto manje od decenije sam pobjegla sa Balkana, kao i mnogi, u potrazi za boljim životom. Iako me je muž ubjeđivao da Severna Amerika nije kontinent za mene, ja sam bila ta koja je insistirala na odlasku. On je već živio u Kanadi veoma dugo i jako se protivio tome da odemo.

Nisam mogla da razumijem o čemu priča, zbog čega je toliko ubijeđen da čitav jedan kontinent ne pripada mom sentimentu. Na neki način, to me je vrijeđalo jer sam sebe smatrala više nego prilagodljivom. Radila sam amaterski kao prevodilac engleskog jezika, to sam takođe brojala u svoje velike pluseve. Za odlazak, naravno. Njegovi argumenti protiv napuštanja Srbije tada su mi djelovali blijedo i neuvjerljivo. Njega sam počela da smatram paranoičnim.

Sve se svodilo na moju ljubav prema životu i sentiment koji sam gajila prema drugim ljudima. Sebe sam, inače, doživljavala kao samostalnu, čak i samoživu osobu koja bi mogla bez svih i svega cijeli život da provede. Vjerovala sam da sam iznad tih svakodnevnih stvari, prijateljstava i rodbinskih odnosa, u onom smislu da ću lako iskulirati po godinu dana neviđanja. Možda čak i duže.

Svog prvog prelijetanja preko okeana se ni ne sjećam, jer sam popila lijekove kako bi mi let što prije prošao. Sjećam se samo turobnog slijetanja i slike kanadske prerije od koje mi se prevrtao želudac, čak i iz ptičje perspektive. Vojvodina je ravna, ali je divna. Plus, pod oranicama je. Alberta, s druge strane, ima nepregledne prerije samonikle polužive travuljine koja baca u depresiju i ljude koji su progutali pet ekstazija. Inače je tamo popularno baš to. Valjda od muke ti klinci, malo da se razbude.

Dakle, već pri sletanju, shvatila sam da nešto debelo nije u redu. Osim što sam stigla u neku kaubojsku preriju, probudila sam se 9 hiljada kilometara daleko od svih. Od svog života, koji sam gradila 27 godina. Prvo što sam primijetila na ulicama je da su konstantno prazne. Nema ljudi, ali ima more automobila. Stekla sam utisak kao da nešto opasno griješim time što hodam po asfaltu. Stekli su vjerovatno isti utisak i ovi što su se vozikali oko nas kolima.

I na moje pitanje “Gdje ćemo sad?” – postojala su samo tri odgovora. Prvi je bio da se vozimo kroz planine. Drugi da idemo u shopping centar. A treći smo jedva iščupali, kao mogli bi na neki bazen. I to je bilo tako “cijela” tri mjeseca. Dok nije počeo stampedo, to im je atrakcija koja se dešava jednom godišnje. Kao vegetarijanac i neko ko zaista razumije patnju životinja (svih), na tu istu manifestaciju mogla bih da odem da pucam u učesnike i publiku.

Samo zbog njihove bezumne obezglavljenosti i pjene koja im ide na usta od sreće dok gledaju te sirote životinje kako se pate. Ok, jesti životinje negdje i razumijem, ali ih ponižavati i na taj način, zaista smatram kompletnim kretenizmom. Inače, kad vidim te debele Kanađane sa pudlicama na lancu a usta puna hamburgera od govečeta koje je tri puta pametnije i emotivnije od tog psa i tog Kanađanina, dođe mi da se obratim preko nacionalne frekvencije čitavoj naciji. Čitavoj planeti, radije. Ali ‘ajde.

Shvatam da je opsesija hranom bolest i to ona koju kanadski sistem tako rado servira. Od malih nogu se djeca treniraju da budu samoživi individualci, pa kad dođu u određene godine, ne preostaje im ništa drugo nego da jedu. Najjeftinija zabava. Koja je bezbijedna. Se*s mu dođe previše rizičan. Druženje je veoma površno i proračunato.

Jeste, nema ni toliko neprijatnosti među “prijateljima”, ali daleko je bilo kakvo značajnije i upečatljivije iskustvo proživljeno sa prijateljima. Družeći se s Kanađanima više nego sa našim ljudima, došla sam do zaključka da niko od njih nema niti jednog prijatelja iz srednje, ili, nedajbože, osnovne škole. Oni su inertni zombiji koji svojim površnim lajfstajlom omogućavaju sebi jednostavan prelazak iz života u Alchajmera, pa u smrt. Sve ih čeka slična sudbina. Jer su životi koje su vodili tako imbecilno isti.

Kuća – škola – soba – krevet dok su mali, kuća – posao – tv – krevet u odraslom dobu. Vikendom šoping centar i izbezumljujuće bauljanje po istom. Putovanja su preskupa i malo Kanađana može sebi da ih priušti. Zato je garderoba “made in China” uveliko dostupna.

Ne, ne žale se na svoju državu prvi. Ali kad ja počnem da pričam o visini poreza i troškovima života, oni se otvaraju i svi su nezadovoljni. Grcaju u dugovima i ne mogu da mrdnu nigdje od svojih hipoteka i silnih kreditnih kartica, koje troše na nepotrebne stvari ne bi li sebi u životu baš nešto lijepo priuštili. Da, i ovdje sam čula mame koje nemaju dovoljno para da plate zubare svojoj djeci. A jasno je i zašto. Za četiri karijesa mom četvorogodišnjem djetetu dali su mi predračun od 3.200 dolara… I tako, to nije zabavno. Standard je samo velika kuća i kola – i to na kredit. Za sve ostalo zvrlje prazni džepovi.

Ljekari… Specijalistu vidjeti – ravno je mogućnosti da zemlju pogodi neki asteroid. Kad i stigneš do željenog ljekara, očekuješ armagedon. Čeka se za sve po hiljadu godina. Kanađani koji imaju puno para na CT i magnetnu rezonancu idu u USA jer se ovdje čeka i po dvije godine na red. Plomba za odrasle u prosjeku staje 700 dolara, implant između 5 i 15.000. Prosječna godišnja plata za Kanađane je oko 50.000 dolara. Porez za kuću je oko 4.000 dolara godišnje. Od tih 50 – porez bude oko 13.000, a od 37.000 dolara godišnje, ne možeš ni da jedeš priganice tokom cijele godine…

Dosadni brojevi, ali sam morala da pomenem. Mjesečno za hipoteku i lizing za kola – puno, obdanište 1.200 dolara MJESEČNO, ko to sve može da plati, stvarno je car. Najnormalniji život da se otputuje negdje i živi bez kreditnih kartica, koštao bi između 150 i 200.000 dolara godišnje. Ahahahah, ali stvarno je tako.

Puno je nesrećnih. Hoće kući. Ne ide se onima kojima je svejedno da li su živi ili mrtvi, ko im djecu i kako vaspitava i onima koji nisu imali tekuću vodu u kući. Uh, a grtalice i jeleni. To ništa nije izmišljena priča, kanadska klima je zaista paklena. A grtalica kad ujutru nanese snijeg na parking… Napolju minus 40… Kopaj, Miško, razvaljuj.

Kafane bezlične, ulice puste. U glavnom gradu Kanade, u kom živim, ljetnji program na nekom izmišljenom trgu već sedam godina popunjava jedan te isti akrobata. Njegovo sumorno bordo-crno odijelo, prašnjavi šešir i anoreksična djevojka “iz publike”. Njih kad vidim, 7 dana ne mogu da spavam. Dobijem anksiozni napad, tripujem da sam u Danu mrmota. Zato sam prestala da pušim. Otvorim ujutru garažu kad zapalim, a ono stalno ista slika. Svako jutro “dobro jutro, kamperi.. good morning campers”. Voljela bih bar da se pojavi Bil Marej, ali njega nema. Slika je nepodnošljiva.

Jednog takvog jutra ošišala sam pola metra plave kose na keca. Mašinica dragog muža obrijala je moju glavu. Ovo je samo mali segment onoga što me vraća nazad. Ah, da, sloboda da dišeš i misliš je neprikosnovena na Balkanu. Volim ga svim srcem. Eto me, moja bijedo i jade, stižem nazad u Srbiju, da opet budem slobodna i živa.

Omiljeni čovjek mog života je govorio: “Mako, svugdje ti je isto, nosiš sebe sa sobom, ali je, zapamti, ipak najbolje među svojima!”.

( Moj.ba )