Ispovijest jedne djevojke: Evo zašto ne želim da se udam po svaku cijenu!
Od početka maja do početka oktobra svi restorani i sale za vjenčanja su zauzeti. Zašto? Zato što je takav običaj, a i VRIJEME IM JE!
Nema veze što nisu srodne duše, svakako će ga ona trpjeti do kraja života, pa može i činjenicu da je možda mogla bolje, ali kako mame i babe u Srbiji kažu: „Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.“
Pa tako iz najboljih namjera mama, tata, baka, deka i okoline imamo mnogo razvedenih parova, nesrećnih djevojaka i nevjernih muževa.
Opšte poznato da djevojke uvijek kasne, zašto je onda toliki problem ako i na voz zvani brak zakasne?
Možda zbog onog čuvenog pitanja koje muči većinu: „Šta će reći ljudi?„
Ljudi će reći: „Nije se udala jer je niko neće“ ili „Udala se jer bolje nije mogla da nađe“. U oba slučaja dušebrižnici vam neće biti prijatelji, oni samo čekaju da svjedoče na koji „ludi kamen“ ćete se saplesti.
Nije mi još niko kumovao na svadbi, ali ja jesam i sem ukusnog parčeta Nugat torte, nije bilo ništa dobro u tom činu. Mlada je imala sve kako NOVI običaji nalažu: nešto novo, nešto staro, plavo, pozajmljeno i nešto „fejk“ (suze radosnice). Djevojka u bijelom nije željela da se uda, a kako sam zatekla njenog budućeg supruga ispred stana vidno pijanog, koji je tog jutra stigao i prije frizera, jasno mi je bilo i zbog čega.
Nakon par mjeseci otišla sam na drugu svadbu. Duže je trajao moj mamurluk poslije svadbe nego njihov brak.
Nekima je odlazak pred matičara isto što i odlazak na aerodrom. Ako se čekiraju polijeću, ako zakasne, putuju sutra. Možda se „pilot“ razlikuje, ali svakako je muško.
Treća svadba. Pomislih „treća sreća“, ali pored toga što sam izbjegla bidermajer veće sreće nije bilo.
Svekrva je cijelu svadbu prekukala kako je „dobila“ snaju koja u životu nije ništa teže od viljuške podigla, a da joj je sin jedinac doveo zeta ni to joj se ne bi svidjelo.
Pa sam tako stala u mladinu odbranu čuvenom srpskom poslovicom „Uvijek može biti gore“. Svekrva me je samo mrko pogledala.
Posljednja na kojoj sam prisustvovala te godine, bila je svadba moje drugarice iz osnovne škole. Pitala sam je kako je moguće da pored luksuznog prostora, 300 zvanica, golubova koji izlijeću iz magičnog šešira i prve pjesme „The power of love“ nije željela crkveno vjenčanje. Odgovorila mi je da je komplikovana procedura poništenja crkvenog braka.
I poslije kažu da žene nisu praktične i da ne znaju šta žele…
U ljubav vjerujem, ali u svadbe ne!
Izvor: zena.rs
