ISPOVIJEST BEOGRAĐANKE: Otišla sam na SJEČENJE SLAVSKOG KOLAČA, a u crkvi sam doživjela NAJVEĆE PONIŽENJE u životu
Na adresu portala Dnevno.rs javila se Beograđanka koja je u jednoj prestoničkoj crkvi doživela veoma neprijatno iskustvo i to na sopstvenu slavu! Kako bi zaštitili njenu provatnost, lični podaci su izbačeni iz njene priče i poznati su redakciji pomenutog portala.
Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti:
“Već same moje godine svjedoče o tome da sam odrasla u socijalističkoj državi u kojoj dobar dio stanovništva nije mario za narodne običaje i obilježavanje krsne slave. Ipak, sada, kao žena u nekim ozbiljnim životnim godinama, riješila sam da sa porodicom nastavim tu tradiciju i već niz godina slavimo porodičnu slavu mog supruga – Aranđelovdan.
Nije to nikakvo veliko slavlje. Materijalno baš i ne stojimo najbolje, pa za slavu ne zovemo goste, već samo pravimo ručak za našu porodicu. Uostalom, i zna se šta je slava – svijeća, kolač i žito.
Imam još problema u životu o kojima ne želim da pričam. Tek, samo hoću da kažem da me već duži vremenski period prate tuga i teška muka sa kojom se jedva nosim. Utjehu nalazim u vjeri i crkva je za mene postala jedno od rijetkih mjesta gdje osjećam mir i spokoj.
Radim kod privatnika koji baš nema mnogo razumijevanja za izostajanje sa posla i uzimanje slobodnog dana. Radila sam na dan slave bukvalno do podne i tek nakon što je kolega stigao da me odmjeni uputila sam se u, meni najbližu, jednu voždovačku crkvu sa kolačem i žitom.
Kupila sam svijeću i ženu koja prodaje pitala da li je sveštenik još uvijek tu i da li bi mogao da isiječe i blagosilja moj slavski kolač. Ne znam koliko je tačno sati bilo, ali sigurno je bilo prije 1h. Ona mi je rekla da uđem i sačekam.
Izvadila sam kolač i žito iz torbe i već sam počela da postavljam na mjesto u crkvi gdje je tog dana vjerovatno veliki broj vijernika već donijeo svoje kolače, kada je u crkvu ušao sveštenik i bukvalno počeo da urla na mene!
– Zar se tek sad dolazi?! Kako vas nije sramota, zar vi ne znate kako se slavi slava?! Šta očekujete od mene da vam osvještavam kolač u tri popodne – vikao je.
Njegov osuđujući ton, glas i oči pune prezira, verglao je kao navijen da se zna kada se dolazi u crkvu, da se čita svima odjednom i da mu nije jasno šta sam ja umislila. Ni riječi o značenju sječenja kolača i slavljenja slave. Jednostavno, lakše mu je da skupi više ljudi na jedno čitanje nego da ide o vijernika do vijernika i blagosilja.
Ostala sam bez teksta, šokirana i tonom i stavom. Samo sam uspjela da izustim: “Jer nećete?”
– Pa, ne, hoću, ali kakav je to način, vi i ne znate šta je slava… – nastavio je meni nepoznati sveštenik, a ja sam se samo pokupila i bukvalno izjurila iz crkve.
Još nešto je on govorio za mnom, ali ja ga više nisam slušala. Tresla sam se i plakala i čitav taj dan nisam mogla da se smirim.
Zar se tako ponaša čovjek čiji je posao da sluša, savjetuje ljude i bude “glas božiji”?! Zar ja nisam zaslužila da mi izađe u susret, da me sasluša i čuje moju muku?! Pa, ja jesam zakasnila, ali ne zato što sam željela već zato što sam morala!
Naknadno sam saznala da je u toj crkvi sveštenik uvijek prisutan. Dakle, ništa ja njega nisam omela, njegov posao je bio da bude tu. A čak i da nije – zar je moje kašnjenje toliki grijeh?! Zar sam zaslužila toliku tiradu?!
Hvala crkvo! Kad vidite slomljene, tužne i uplakane, nagazite ih još malo, čisto jer im nije dosta njihove muke. Nigdje blagosti, nigdje mira!
Zamislite da sam tog dana došla da tražim duhovnog oca za sebe?! Da sam zaista u velikom problemu i da želim samo malo utjehe i da mi neko kaže da će sve biti u redu. Da li bi me pitao koliko para imam kao pravi privatni psihijatar i odredio tarifu?!
A meni je tog dana samo bilo potrebno da mi neko isiječe kolač i poželi srećnu slavu. Njegova dva minuta, koliko bi mu trebalo za taj čin, meni bi bili i previše i uljepšali bi mi i uveličali dan slave. A on mi je okrenuo leđa, a ja ću zbog toga ovaj Aranđelovdan, dan sopstvene slave, pamtiti dok sam živa.”
Izvor: dnevno.rs