ISPOVIJEST BEOGRAĐANKE: Napustila sam ‘slatki život’ u Italiji i vratila se u Srbiju. Evo zašto

San 90 odsto mladih u Srbiji da odu na Zapad i više se ne vrate, uspjela sam da ostvarim u srednjim dvadesetim. Međutim, uprkos tome što sam naučila jezik, našla posao, stan i sklopila prijateljstva, poslije dvije godine sam odlučila da se iz tog sna probudim i vratim životu u srpskom košmaru.

Ovako svoju priču za “24 sata” počinje Beograđanka Ana Bellotti (28), koja se nakon dvije godine života u idiličnom italijanskom gradiću vratila u Srbiju.

Ana danas radi kao onlajn novinar u Beogradu, a zbog odluke da život preseli iz Italije u Srbiju se, kako kaže, nije pokajala.

Ovo je njena priča.

“Kada ljudima koje tek upoznam pokažem fotografije mjestašca po imenu Mondavio u centralnoj Italiji, gdje sam živjela i radila od svoje 24. do 26. godine, prva reakcija je uvijek „Pa ovo izgleda kao iz bajke!“, a druga, bez izuzetka: „Ti si luda što si se vratila!“

Istina, Mondavio, koji broji tek nekoliko hiljada stanovnika, sa svojom srednjovjekovnom tvrđavom, zelenim poljima, i konstantnim mirisom svježe kafe ili tek skuvane paste je pravo mjesto za praktikovanje italijanske „dolče vite“ u svom izvornom obliku.

Ujutru ustaneš, odeš na posao. Zna se šta jedeš za doručak, kada se ruča, i da se za ručak odvaja minimum sat vremena, bilo da radiš u urgentnom centru ili u polju. Poslije podne se vratiš na posao, ili možda odspavaš (zavisi da li radiš kod privatnika ili u državnoj službi – zvuči poznato, zar ne?). Oko šest popodne piješ aperitiv, oko pola osam je večera.

I, dok se većina 24-godišnjaka u Srbiji jedva sastavi sa parama za gajbu piva u parku (zimi u stanu), ne bi li im ostalo dovoljno za par pića u klubu i pljeskavicu, italijanski izlazak izgleda nešto dostojanstvenije.

Prvo se ide na taj famozni aperitiv, nakon nekoliko čaša prosjeka grupno odlazite na večeru. Poslije toga slijedi kafica i rakijica i na kraju odlazak u klub. Ipak, ono što je zajedničko i italijanskom i srpskom izlasku jeste da se poslije ponoći malo toga sjećaš, a sutradan, u oba slučaja nisi ni za šta.

Zatucanost ne bira državu

Ja sam u Italiji studirala, pa radila. Prvi poslovi su mi bili klasično gastarbajterski, ali sam već nakon završenog mastera dobila plaćenu praksu u jednoj izdavačkoj kući u obližnjem gradu. Međutim, za neke sam uvijek bila Ana Srpkinja, uprkos svim svojim naporima da se integrišem.

„Dolče vita“ mi je prvobitno bila zanimljiva, dok nisam počela da se pitam zašto, zaboga, za doručak ne mogu da naručim jaja i slaninu, a poslije ručka kapučino, a da mi pritom niko ne smije i ne naziva me posprdno turistom.

Iako Italijani odrastaju u obilju arhitekture i umjetnosti, koja bi trebalo da oplemeni dušu, njihova provincija je jednako naseljena zatucanim “mozgovima” kao i srpska metropola. Za većinu, crnac je uvijek „onaj crnja“, ako se Kinez pojavi na žurci nema osobe koja ga neće pogledati u čudu, a biti gej je i dalje veliki tabu.

O seksu se ne priča, skoro pa ni sa najboljim drugaricama (za šta krivim katoličko vaspitanje, i dalje veoma ukorijenjeno u malim sredinama), ali zato prostitucija, i to ona najjeftinija – cvjeta. Za dvije godine mog života tamo, možda sam upoznala dva ili tri mladića starija od 18 godina koji nikad nisu posjetili javnu kuću ili prometnu dionicu puta.

Takođe, Italijani su mahom nezainteresovani za sve što se dešava van njihove države. Toliko, da im je gledanje najobičnijeg filma na originalnom jeziku sa titlovima ravno mučnoj dopunskoj nastavi. Ništa me nije nerviralo kao italijanski Robert De Niro, za koga su oni tvrdili da je bolji od „pravog“ i da američki glumac u odnosu na njega pojma nema.

Ko posljednji ode neka ugasi svjetlo

Omladina u Italiji je pretežno nezadovoljna stanjem u državi. Baš kao i u Srbiji, i kod njih se kao reakcija na bizarne situacije i neuređenost može čuti rečenica „Ovoga samo u Italiji ima…“. Sve više mladih bježi iz zemlje, a omiljene destinacije za šljaku su im Australija i Južna Amerika. Tako da, iako jedna od stubova Evropske unije, Italija za mlade ne nudi mnogo više pogodnosti nego Srbija. Nisam mogla da očekujem da ću ja, kao imigrantkinja, prije naći dobar posao nego 30 odsto mladih obrazovanih Italijana, koji sa doktorskim diplomama šljakaju po restoranima.

Shvativši da nezadovoljnu omladinu, nepravdu, političare diletante i ljude koji su slijepi za ljudska prava (dok za boju kože imaju „oko sokolovo“) imam i u italijanskom selu i u srpskoj prestonici „za iste pare“, odlučila sam da se vratim.

Kad se sve uzme i sabere, u Beogradu živim slično, sa nekim finim razlikama – i dalje poslije posla idem na piće, ali umjesto prosjeka naručujem pivo, a kapučino mogu da popijem u bilo koje doba dana, bez da ikome budem Ana Srpkinja.”

Izvor: 24sata.rs