Do srži iskrena ispovijest Beograđanke: Ne volim svog dečka, ali MORAM da budem sa njim
Zajedno smo nešto više od dvije godine. Bila sam zaljubljena u njega možda prvih dva do tri mjeseca. Sve poslije toga može da se svrsta u neke sasvim druge sfere – naviku, udobnost, nesposobnost i strah da budem sama… Ovo je moja priča, pomalo obična, pomalo sebična, pomalo tužna.
Znate li za ono “Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari?” To je zapravo veoma realna izjava – uglavnom nas na nekom ćošku naše želje sačekaju i lupe nam žestok šamar. Danas, ja snosim posljedice svoje pogrešne želje – u vezi sam sa čovjekom koga nimalo ne volim i svi su izgledi da će tako i ostati.
Prije dve godine pričala bih vam istu ovu priču i bila bih najsrećnija osoba na svijetu, jer tada sam dobila muškarca kog sam dugo priželjkivala i imali smo lijepu ljubavnu pričicu… Ali, sam ga vrlo brzo izgustirala, jer seks nam je bio užasan, nije se davao u vezi onoliko koliko sam željela, nismo se viđali dovoljno često, i još neke sitnice su se to namnožile. Ipak, nekako smo opstajali – jedno zimovanje, pa drugo, pa ljetovanje, pa kratki izleti, pa pa pokloni, rođendani, izlasci, upoznavanje sa roditeljima i društvom… Nekako smo štimali i ta veza je polako porimala primjese ozbiljnog odnosa. Prolazile su nedelje, i mjeseci, i danas mogu da se “pohvalim” da smo zajedno duže od dve godine.
Naravno, kada sam prestala da budem zaljubljena u njega, poslije manje od 6 mjeseci veze, poželjela sam da raskinem, ali… Bila sam sigurna da me voli, ne onako kako sam priželjkivala, ali najviše što on umije, nismo se svađali, imala sam dosta slobode i vremena za sebe, jer mu je posao uvijek bio preči od svega, vodio me je na neka lijepa mjesta, imali smo zajedničko društvo, i najiskrenije, prosto sam strahovala od ideje da budem sama sa 27 godina. Zato sam riješila da ostanem sa njim, dokle god on to bude želio.
Nadam se da će me zaprositi i da ćemo osnovati porodicu. Možda mislite da je to glupo sa moje strane. I ja se ponekad zapitam da li je to ispravan put. Ali, koliko ljudi danas uopšte stupa u brak iz ljubavi? Između ostalog, ne vidim drugi izlaz.
Šta će mi donijeti raskid sa njim? Ostaću ponovo sama, osuđena na brojne propale dejtove, a i pitanje je da li će se naći uopšte neko ko će htjeti nešto ozbiljno sa mnom. Nije tako lako naći dečka kada si na korak od tridesete, kao što je to bio slučaj kada sam imala recimo 22 ili 23 godine. Gdje uopšte da upoznam nekog kvalitetnog? Slabo izlazim, radim samo sa ženama, ne koristim društvene mreže u tu svrhu – sve u svemu, čini mi se, ako ga ostavim definitivno ću biti osuđena da ostanem usjedelica. A, ja nisam žena koja može sama kroz život.
Ako sam već iskrena, reći ću vam još i ovo – da, prevarila sam ga. Više puta. Jer fali mi strast, fali mi osjećaj da me neko privlači, to tako dugo nisam osjetila. Čak sam imala i paralelnu vezu; nije uspjela. Ipak, iz svih tih prevara naučila sam da je malo takvih muškaraca kao što je on – dobrih, postojanih, sposobnih i vijernih. I zato ostajem sa njim, iako u meni nema nikakve ljubavi za njega. Bar ne one prave partnerske, premda ga svakako volim kao prijatelja.
Iz perspektive onih koji znaju moju priču ja sam sebična, nemoralna i bezobrazna. Ne slažem se, ja se samo brinem za sebe na način na koji najbolje znam. On nikada nije osjetio niti naslutio da ga ne volim – dobra sam djevojka, brinem se za njega, govorim mu lijepe stvari, pravim mu društvo, podržavam ga u svemu… Na kraju krajeva, ja sam ta koja podnosi žrtvu, a ne on, zar ne?
Izvor: dnevno.rs
