Bila je trudna pet mjeseci, a onda je saznala STRAŠNU ISTINU: OČAJNIČKI VAPAJ majke čija beba nije živjela

- Bila sam 20 nedelja trudna, a onda sam abortirala. Evo zašto pričam o tome – potresno iskrena priča majke koja nikada nije dobila priliku da svoju kćerkicu drži u rukama natjerala je suze na oči svakome ko ju je pročitao.

Foto: Ilustracija

Prenosimo u cijelosti bolno iskustvo ove novinarke koje će vas iskreno ganuti.

- Otkad mogu da razmišljam, smatram sebe osobom koja podržava pravo žena da imaju izbor kada je abortus u pitanju. Ipak, nakon što sam se udala i prvi put ostala trudna, ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ikad morati da se odlučim na pobačaj.

Očajnički sam željela da rodim dijete. Mom suprugu i meni je trebalo oko šest mjeseci prije nego što sam ostala trudna sa svojom kćerkicom, ali je trebalo i samo nekoliko trenutaka da saznam da ona nikada neće živjeti. Saznali smo to na pola moje trudnoće, na rutinskom ultrazvuku u 20. nedelji. Svrha ultrazvuka jeste da izmjeri veličinu djeteta i da se ljekari, a i mi, pomoću njega uvjerimo da se dijete normalno razvija. A za neke roditelje služi i tome da prvi put saznaju pol svog djeteta.

Mi smo već znali da nosim djevojčicu i već sam napravila mnoštvo preporučenih testova kako bismo se uvjerili da je moje dijete zdravo. Danas postoji veliki broj testova i jednostavno smo htjeli da ih sve iskoristimo kako bismo mogli da budemo potpuno mirni – a to što sam saznala da ćemo dobiti djevojčicu bio je samo plus. Svaki je nalaz bio negativan, zbog čega sam bila uvjerena da nemam razloga za brigu, dok smo odlazili na redovni ultrazvuk u 20. nedelji trudnoće. Ipak, nisam bila u pravu.

Evelin, kojoj smo već dali i ime, bila je mnogo manja nego što je to uobičajeno u 20. nedelji trudnoće. Ljekar za rizične trudnoće došao je da pogleda šta se događa i rekao nam da Evelin ima smrtonosan oblik koštane displazije, što je medicinski termin za patuljasti rast. Pokušavali smo da shvatimo šta to zapravo znači i koliko je stanje zaista ozbiljno. Ljekar nam je objasnio da vjeruje da stanje našeg djeteta nije kompatibilno sa životom…Njegove riječi su ostale da vise u vazduhu. Nismo razumjeli kako je to moglo da se dogodi.

Prije nekoliko nedelja sve je bilo u redu. Upravo smo joj kupili kolijevku. Ovo mora da je neka velika greška. Bili smo slomljeni i odlučili smo da potražimo drugo mišljenje stručnjaka u svjetski poznatoj dječjoj bolnici koja se nalazi samo sat vremena vožnje od našeg mjesta. Nakon osam sati naprednih testova i pregleda, specijalisti su nam rekli da Evelin ima poremećaj pod nazivom tanatoforična displazija (TD).

TD je izuzetno rijetka, spontana genetička mutacija, koja se obično manifestuje u nedeljama na sredini trudnoće, koji su krucijalni za razvoj fetusa.

Ovaj poremećaj karakterišu nepravilni i skraćeni udovi i prsa koja su previše mala da bi se unutar njih mogla razviti pluća. Evelin je imala baš svaki od tih simptoma, a bez mogućnosti da joj se pluća razviju, nikada ne bi bila sposobna samostalno da diše. Dali su nam nekoliko opcija i poslali nas kući, kako bismo u miru mogli da oplačemo porodicu koju smo mislili da stvaramo…A opcije su bile prilično sumorne.

Mogla sam da nastavim trudnoću i vidim hoće li Evelin uopšte izdržati do kraja. Kad bi izdržala, vjerovatno bi živjela svega nekoliko sati ili, u najboljem slučaju, nekoliko dana. Druga je opcija bila prekid trudnoće abortusom.

S obzirom na to da njeno stanje nije bilo samo smrtonosno, već joj je moglo uzrokovati i nezamislive bolove kad bi se razvijala u meni, suprug i ja donijeli smo veoma bolnu odluku da prekinem trudnoću. Dani nakon dijagnoze i nakon što sam odlučila da abortiram bili su bolni i nestvarni. Gotovo uopšte nisam jela ni spavala i sve vrijeme sam razmišljala o težini svoje odluke, ali bila je to odluka za koju sam jednostavno znala da je moram donijeti.

Zbog ozbiljnih malformacija mog djeteta, bilo je previše rizično da porođaj (odnosno, u ovom slučaju, pobačaj) prolazim budna, pa sam tokom cijelog postupka bila pod anestezijom i nikad nisam dobila priliku u rukama da držim svoje djete o kom sam toliko dugo sanjala. U 21. nedelji trudnoće odlučila sam sebi da priuštim patnju koja će me pratiti cijeli život kako bih Evelin poštedila i jednog trenutka boli.

Koliko god mi je teško da slušam mišljenja i osude o ovoj i te kako ličnoj odluci koju smo donijeli ja i moja porodica, još mi je teže da ćutim i dopustim da oni koji nemaju pojma kako je to kad ti kažu da tvoje nerođeno dijete nikad neće dobiti priliku da živi, govore – ili donose zakone – o tome. Stoga ću i dalje nastaviti da pričam o tome kako izgleda kad moraš da izazoveš pobačaj u drugom tromjesečju trudnoće, jer se bilo kojoj ženi, majci ili bilo kojoj porodici može dogoditi nešto slično.

Izvor: srbijadanas.com