Zašto sam izabrala da PREŽIVLJAVAM U BEOGRADU, umjesto da UŽIVAM U ŠVAJCARSKOJ

Kao i većina mladih, obrazovanih ljudi u Srbiji, nakon završenog fakulteta tražila sam posao. Prijavila sam se na biro, javljala na sve moguće oglase, (više van struke nego u njoj), uglavnom išla na glupave razgovore za posao i to je trajalo skoro dvije godine.

Kako ne bih upala u depresiju otišla sam kod tetke u Švajcarsku na mjesec dana i pomagala joj na poslu. Za 30 dana zaradila sam onoliko koliko bih u Srbiji za 3 i više mjeseca i saznala kako izgleda biti poštovan i cijenjen, ma čime se bavio.

Švajcarska kod Srba važi za obećanu zemlju. Visok standard, kvalitetat način života, poštovanje ljudskih prava… sve ono o čemu mi maštamo.

Kao osoba koja potiče iz sredine u kojoj ima puno gastarbajtera (ja nisam imala tu sreću da odem preko, kao ni moja porodica) imam rođake u raznim zemljama Evrope. Bila sam nekoliko puta u Francuskoj, Švajcarskoj, Njemačkoj, ali me tada nije zanimao posao već sam samo željela da vidim i doživim što više.

Tokom studiranja nisam razmišljala da li ću naći posao ili ne, moj “posao” je bio da učim, uživam u svim prednostima studenta i što pre diplomiram. Kada sam završila fakultet, stvarnost me je bukvalno ošamarila. U Beogradu nisam imala nikakvu „vezu za posao“ ili poznanstvo koje bi me negdje „ubacilo“. Dvije godine sam se sama trudila da nađem iole pristojan posao i nadala se nečemu, a onda se pokupila i otišla kod tetke u Švajcarsku kako bih joj pomogla i zaradila nešto. Ustajale smo u šest, na posao išle u 7, kući dolazile oko 5, 6 popodne… Švajcarci imaju tu jednočasovnu pauzu za ručak oko podneva, kada svi prestaju sa radom, pa smo tako i mi.

Tetka je tamo skoro 40 godina i radi kao kućna pomoćnica kod par buržujskih porodica. Pored toga, ona i teča održavaju nekoliko zgrada, tako da je posla bilo “preko glave”. Moj posao je bio da čistim, brišem prašinu, usisavam, perem prozore, zalivam cvijeće, travu, počistim lišće ispred zgrade i slično. Nije mi bilo teško jer sam znala šta treba da radim i niko mi nije „stajao nad glavom“. Bukvalno sam „pustila mozak na pašu“ i radila ono što mi se kaže.

Tada sam prvi put vidjela šta znači zaraditi svoj dinar (doduše, u pitanju je bio švajcarski franak), ali i šta znači poštovati čovjeka kao živo biće i njegov posao, ma čime se bavio.

Kad god bi me vidio neko od stanara u zgradi, ljubazno bi mi se javio, pitao ko sam, odakle sam, kako se zovem, koliko imam godina… Francuski ne znam, ali su svi oni znali engleski pa smo svaki put razmjenili po koju rečenicu.

Uvijek su mi sa osmjehom na licu poželeli dobro jutro, srećan rad, pitali kako mi se sviđa Švajcarska… Priznajte, kada ste vi posljednji put porazgovarali sa čistačicom u vašoj zgradi? Jer ja to jesam bila i nijednog trenutka me nije bilo stid zbog toga. Nisam se osjećala manje vrijednom iako su svi bili puni para, školovani ljudi, biznismeni, koji ko zna koliko zarađuju.

Mučilo me je samo to što ja nikada u svojoj zemlji neću biti plaćena za posao kojim se bavim, poštovana i cijenjena na način na koji to rade u ovoj obećanoj zemlji.

Prve dvije nedelje prošle su brzo. Treće nedelje počela sam da se osjećam kao stranac, bila sam tužna, čeznula sam za Srbijom i Beogradom gdje si mogao u pola noći da izađeš napolje, kupiš picu, gdje i vikednom imaš šta da radiš i gdje da odeš. U svojoj zemlji sam se jednostavno osjećala slobodno, kao svoj na svome.

Čak ni novac koji sam zaradila za tih mjesec dana nije me ubijedio da jednog dana poželim da živim u Švici. Iskreno, zavidim ljudima koji voze skupa kola, žive u velikim stanovima, idu na luksuzne odmore, ali znam da jedva imaju vremena za sebe, porodicu, prijatelje…

Možda sam luda i možda ću se jednog dana kajati što nisam zbrisala iz ove zemlje, ali izabrala sam da ostanem u Beogradu i da se ovdje borim za sebe, svoj život i mjesto pod Suncem.

Pa nada umire posljednja, zar ne? Bar ja tako mislim i dalje se nadam da će se nešto promjeniti na bolje u ovoj zemlji…. Vrijeme će pokazati

Izvor: dnevno.rs