SUDBINA SE SUROVO POIGRALA: Rekla mu je ODLAZI, kada se predomislila već je bilo kasno

Gledala je njegovu sliku, suze su joj se slivale niz lice…Svratila je u cvjećaru, kupila buket crvenih karanfila i vratila se na kapiju groblja…

- Opet vi gospodjice!? Čula je dobro poznat glas starice koja je tu živjela.

- Da, opet sam došla.

- Znam dijete moje, ali ti dolaziš svakog dana, po kiši, vjetru, a mrtve ne možemo podići ako ih svaki dan posjećujemo. Evo jedna svijeća za dinar.

Uzela je svijeću i uputila se ka grobnici na kojoj je pisalo: Rođen 1946. umro 1966. Gledala je njegovu sliku koje je se dobro sjećala jer se se istog dana slikali za indeks. Suze su joj se slivale niz lice.

- Ja sam kriva za sve, za njegovu smrt, ali sad je kasno da se ispravi.

Zoran i Branka su se poznavali još iz djetinjstva. Upisali su se zajedno u gimnaziju.

- Branka volim te, ali osjećam da te čuvam za drugog.

- Ne govori gluposti Zorane, znaš da volim samo tebe i da se nikad nećemo rastati.

Kad su pošli u gimnaziju društvo ih je zavitlavalo da su “Sijamski blizanci” jer su stalno bili zajedno. Zoran je bio bez oca. Njegova majka je voljela Branku kao rođenu kćer, a i njeni nisu imali ništa protiv Zorana, jer je bio divan dečko. Kad su se upisali na fakultet, Zoran na mašinski a Branka na pravni, i onda su prolazila vremena da budu zajedno, a razdvajali su se samo kada su morali.

Jednog dana na Brankin fakultet je stigao novi student. Nenad koji je odmah svim djevojkama zavrtio pamet, ali njemu se svidjela baš Branka. Ona nije bila naročito hladna kad joj je upućivao komplimente. U početku nije htjela da je Zoran čeka ispred fakulteta jer je osjetila da je zaljubljena u Nenada. Jednom prilikom Nenad je odveo Branku na žurku, pristala je, lijepo su se zabavljali. Bila je pijana i zamolila Nenada da je odveze kući.

- Ne ljubavi, spavaćemo ovdje. Kuća je velika i ima dovoljno mjesta.

Odveo ju je u drugu sobu i dok je ljubio neko je otvorio vrata i upalio svjetlo.

- Znači, istina je!-bio je Zoran.

- Odlazi odavde, sa nama je završeno, gotovo je! Razumiješ? Odgovorila je.

Bilo joj je neprijatno sto je Zoran vidio sa Nenadom. Jednom prilikom majka joj je rekla

- Tražila te Zoranova majka i rekla da si ti kriva sto se on razbolio!

Čini mi se da je to kod svih muškaraca. Razbolio se on, preboliti će. Žao mi je mama Zorana, ali ja mogu da viđam koga hoću. Tog dana je željela da izgleda dvostruko lijepa. Nenadov rđendan i njihova vjeridba.

Obukla je mantil i rekla je da ide da sačeka Nenada pošto je padala kiša. Na stepenicama je srela Zoranovu majku. Sva uplakana i zbunjena rekla je:

- Tebe traži Branka, on umire, hoće posljednji put da te vidi.

- Ne mogu danas, doći cu sutra. Rekla je hladno.

- Ali Branka, sutra će biti kasno, dođi sad.

U bijeloj sobi, u čistoj postelji, ležao je mladić koji nije ličio na Zorana, ispružio joj je ruku i velikom mukom nasmješio.

- Došla si, hvala ti! Želio sam posljednji put da te vidim. Osjećala je njegove hladne ruke i nije mogla niti željela da ih odgurne. Plašila se njegovog pogleda.

- Znaš da ću da umrem Branka, i nikad te više neću vidjeti, nikad više neću videti tvoj osmjeh lijep i mio.

- Ozdravićeš Zorane i više te neću nikad ostaviti.

- Branka, izvadi iz fioke dnevnik i on će ti reći koliko sam te volio, oprosti ako sam te ikad povrijedio, znaš imam leukemiju. Ljekari su mi rekli da nikad neću ozdraviti, dolazi na moj grob dok se nebudeš udala i zapamti – volim te!

Oštar bol prerezao mi je grudi, umro joj je na grudima. Na njegovom grobu se zaklela da se nikad neće udati i da će mu svaki dan dolaziti na grob i donositi crvene karanfile …

Izvor: tvbest.rs