‘Nisam došao u vaš Beograd da biste me tukli’

‘Nisam porijeklom iz Beograda i u ovaj grad došao sam davne 2006. godine kada sam upisao fakulet. Bio sam naizgled prosječan mladić koji je u vezi sa djevojkom’, priča za ’24 sata’ V.S. (28) koji je želio da ostane anoniman. Njegovu ispovijest prenosimo u cijelosti…

Foto: Privatna arhiva

Danas imam 28 godina, izuzetno sam uspješan u poslu kojim se bavim, samopouzdan sam i ne krijem ko sam i šta sam. U tom periodu, pritisnut od sredine iz koje dolazim i psihički silovan od pseudo kulture iz koje potičem, probao sam da budem sa djevojkom s kojom naravno nisam mogao da imam kompletan odnos što je ona i sama shvatila. Tada nisam ni sanjao da ljubav između dva muškarca može da postoji.

Malo po malo, budući da sam jako komunikativan, počeo sam da upoznajem ljude i da se polako oslobađam. U vrijeme te 2006. godine pa sve do danas situacija je ostala prilicno kritična. Svaki izlazak u gej klub za mene je predstavljao poseban vid stresa jer nikad nisam bio siguran da li ću se živ vratiti i u jednom komadu. Prošle subote zamalo i da se ne vratim.

Izašao sam u jedan od rijetkih gej klubova (koji je toliko sakriven da se ne moze pronaći) sa mojim prijateljem koji je prvi put došao u ovaj grad sa željom da ga upozna i da ponese iz njega neko lijepo sjećanje, čemu inače putovanja i služe (a proputovao je cijeli svijet), ne sanjajući gdje je zapravo došao.

Nije slučajno da ovo malo klubova što postoji uvijek ima policijski automobil parkiran u blizini – složićete se da to ne uliva i ne odaje utisak sigurne sredine, a kamoli jedne moderne evropske metropole.

Na izlasku iz kluba nas dvojica smo se zadržali ispred, prijatno ćaskali, razmjenili poljupce, kada su iz kluba u blizini u našem smjeru krenula dvojica momaka. Brzo su se primicali. Vikali su.

“Alo bre šta radite ovdje pederi, ovo nije vaša teritorija, ne možete to da radite ovdje”. Po starom srpskom običaju, ovakvi “heroji i veliki srpski muškarci” uzimaju sebi za pravo da odlučuju šta je čija teritorija, šta ko smije ili ne smije, a u ove epizode ulaze uvijek u grupi i ne zaustavljaju se samo na riječima. Moj prijatelj je dobio udarac u glavu, pretpostavljam kao znak tradicionalnog srpskog gostoprimstva na koje se poziva kako nas vrh tako i prateća propaganda kada reklamiraju Beograd i Srbiju kao turističku destinaciju. Bio sam uplašen i za sebe i za njega. Osjećao sam odgovornost za tog čovjeka koji je došao iz inostranstva, a onda ga je neko tukao u centru Beograda. Srećom, bio sam dovoljno priseban da ne uletim u tuču, nego u klub po obezbjeđenje. Kada se umješao I policajac koji je stajao u blizini, desio se skoro pa komičan obrt.

Dečko koji je napao stranca mu se izvinjavao, a prišla je i nasilnikova drugarica da moli policajca da ga ne privodi i objašnjava kako je on zapravo jedan “fin dečko”:

Možda je on dobar za nju, za nas svakako nije bio, te sam je upitao kako bi se ona osjećala da je isto doživjela. Nisam dobio odgovor već blijedi bezizražajan pogled, vjerovatno zato što odgovora ni nema. Najžalosnije je što je svima bilo jasno da ona nije iskrena nego hoće svog “hrabrog” druga da odbrani od prijave, jer je branio veliku srpsku tradiciju – neopravdani fizički napad u čoporu. Neću biti politički korektan, istina je da intervencija policije nije bila primjerena ozbiljnosti situacije, nije uzela u obzir okolnosti, a da ne govorim o tome da dužnost policije nije da mene u tom stanju pita da li da zovu hitnu pomoć, vec da je pozovu oni sami odmah i da prikupe sve ono sto je neophodno kako bi se jedna nasilna i neprilagođena ličnost i ponašanje primjereno sankcionisali, u jednom društvu koje ce možda jednog dana postati civilizovano.

Ovo je za sve one koji kada prebiju nekog geja kažu “evo opet ista priča”, “ovo sve već znamo”, “stalno se nešto žale i traže” (pošto već sve imamo), “zaštićeni su kao bijeli medvedi” (koji uzgred budi rečeno izumiru brzinom svjetlosti), i slično. Jedino sto mogu da dodam da i pored toga sto svi “sve znaju” niko nista konkretno i opipljivo ne preduzima. Argumenata ovome što sam naveo nažalost ne nedostaje a i moja životna prica je jedan od njih.

Ako su nam određene iste obaveze onda nek nam budu određena i garantovana ista prava.

Nažalost, u ovoj i ovakvoj “državi” sve to što ja imam i što sam postigao postaje beznačajno pred svakodnevnim događajima koji se po pravilu ne dešavaju “samo drugima” već vrlo često bliskim ljudima ili nama lično.

U Srbiji postoji određeni broj organizacija koje se bave LGBTQ pravima ali ih niko ne kontroliše, a da sam ovim pismom na ista u potpunosti odgovorio. Ne bih u ovo mješao nas establisment jer je njihov angazman groteskan i aktivira se samo po jeftinoj dnevno politickoj potrebi.

Žalosno je i to sto je nasilje oduvijek bilo i ostalo dio naše svakodnevice, prema LGBTQ zajednici, ženama, djeci, Romima, strancima, lista je beskrajna, a to nasilje, koje se cesto završava i ubistvima je samo povremeno tema i to samo ako je od koristi za dobijanje političkih poena. Još žalosnije je što ove ugrožene grupe, pošto su pojedinačno očigledno slabe, nisu u stanju da prepoznaju zajednički interes i ujedinjene se bore protiv ove epidemije sumanutog nasilja, često podržanog otvoreno ili posredno od strane vrlo uticajnih faktora ovog primitivnog društva (poput crkve, pojedinih političara i drugih javnih i polujavnih licnosti).

Jedino što nama svima i meni lično preostaje je da krenemo sa jednim novim načinom “borbe” a to je da uvijek reagujemo brzo i odlučno, prijavljujemo nasilje svim relevantnim institucijama, domacim i stranim, sa nadom da cemo vremenom razviti svest da mozemo da pomognemo i da budemo podrška jedni drugima. Na taj način možemo postaviti temelj za jedno humano društvo iz koga neće svako željeti da pobjegne i u kome će ovakva svjedočanstva biti samo stvar prošlosti, a do tada ćemo hodati razbijenih glava i slomljenih noseva.

Izvor: 24sata.rs