Moja sestra je umrla od raka i sada znam šta nikada ne smijete da kažete nekome ko od toga boluje

Postoji bezbroj načina da podržite i pomognete nekom ko se bori s rakom, međutim, govoriti mu kako da se liječi nije jedan od njih. Ovo znaju i osjećaju svi koji su s nekim bliskim polazili kroz pakao liječenja.

Ako ste religiozni, vjerujete u svemogućeg, ne govorite osobi koja vodi svoju najtežu bitku u životu kako je dovoljno samo da vjeruje. Nikako joj ne govorite da će je vjera izliječiti od raka, To misli i Stiven V. Trešer, novinar i kolumnista „Gardijana“, „Njujork tajmsa“ i magazina „Roling Stoun“. Za „Gardijan“ je pisao o svojoj sestri, o njenoj bolesti, liječenju, o tome kako se ona borila i šta su zajedno na tom putu naučili.

Ovo je njegova ispovest.

Ako niste religiozni, svejedno nemojte govoriti. Nemojte ljudima koji se svako jutro bude uplašeni od straha da će umrijeti davati savjete koje ste pročitali u novinama.

Mojoj pokojnoj sestri Šeron rođendan je bio prošle nedelje. Prošao je i Uskrs. Ovo je druga godina kako ga provodim bez nje. A za praznike smo uvijek bili zajedno.

Moja sestra Šeron bolovala je od rijetkog oblika raka mekog tkiva. Bila je bolesna više od 15 godina. Kad god bismo se okupili za praznik, pitali smo se da li nam je to posljednje zajedničko druženje.

Kad bi se Šeron osjećala dobro, mi smo imali nadu. Cvjetali smo kao božuri u proljeće. To je bilo njeno omiljeno cvijeće.

Sve vrijeme dok je ona bila bolesna, slušao sam od ljudi koji su se borili sa rakom, koji su ga pobjedili, koji ga nisu pobjedili, od njihovih porodica, prijatelja, ma od svih koje sam sretao, slušao sam šta treba da radimo da se Šeron izliječi.

Slušala je i ona.

Jedni su govorili homeopatija, drugi konvencionalna medicina, treći da je ključ u vjeri, četvrti da treba odmah da se preorijentiše na makrobiotiku i sirovu hranu, peti da treba da pije sok od limuna jer on ubija ćelije raka, šesti da uradi nešto šesto.

Treba, uradite, probajte…

Svako od tih ljudi imao je savjet i svako je bio siguran da ona baš to treba da primjeni, sad i odmah!

Slušajući sve to godinama, najteže mi je bilo, moram priznati, kada mi neko kaže da je ključ u volji. Ako dovoljno želi, sigurno će se izliječiti.

Hajde da ovdje stanemo.

Prvo, nijedna od nabrojanih stvari nema naučno utemeljenje. Sok od limuna je sok od limuna, a ne nekakva magija, a sirova hrana svakako nije lijek.

Hajde da čak ostavimo po strani i činjenicu da su mojoj sestri upravo hemioterapija, zračenje i operacija produžili život. I to sasvim neočekivano, mimo svih prognoza.

I da je umrla uprkos tome što je radila na svojoj duhovnost, što je bila pozitivna, što je vjerovala, što je vodila računa o ishrani…

Pa čekajte, zar ne mislite da neko ko je bolestan, kome život visi o koncu, ko to sve proživljava, ko se sa idejom o smrti suočava na najgori mogući način, već nije istražio sve mogućnosti liječenja?

Pa zar ne shvatate da je ta osoba već u bolnici čula za bezbroj mogućnosti, da se opredjelila za jednu, da ta osoba mora da vjeruje u način za koji se opredjelila? Da ta osoba mora očajnički da vjeruje u nešto?

Zato sam se svaki put kada bi neko meni ili njoj predložio nov način liječenja ili superbrzu metodu koja ubija rak, osjećao kao da mi je ta osoba lupila šamar.

Moja sestra Šeron je bila doktor nauka i licencirani psiholog.

Borila se kao lav da pronađe svoje mjesto i stekne poštovanje profesije. Ne znam zašto su ljudi mislili da nekom kome su ljekari kolege treba da pričaju ono što su pročitali u novinama.

A onda sam shvatio. Ljudi jednostavno ne znaju drugačije. Davanjem besmislenih savjeta ubjeđuju sebe da su nekako pomogli, makar malo.

Ali znate šta? Nemojte preko bolesnih i povrijeđenih da se suočavate sa svojim strahom od smrti.

Konačno, davajući savjete, vi osobi koja je bolesna, koja je u strahu, koja je anksiozna, nabijate osjećaj griže savjesti, pravite joj užasan osjećaj krivice, govorite joj na taj način kako mnogo toga može da uradi da se spase, a ne radi. Dajete joj lažnu nadu.

To je najbolje objasnio antropolog S. Loklan Džejn u svojoj knjizi „Malignitet: Kako rak postaje dio nas“.

„Ogromna industrija koja se zasniva na raznim savjetima za samopomoć oboljelima od raka igra na kartu straha i osjećaja krivice. Ona im govori kako nisu uradili sve što su mogli. Tako je i jedna žena sa metastazama od raka debelog crijeva rekla, kad više nije bilo nade: možda se nisam dovoljno smijala“.

Dakle, govoriti bolesnom čovjeku šta treba da radi, umjesto jednostavno biti s njim u najtežim trenucima, potpuno je pogrešno i nema nikakvog smisla.

Da, stvarno je teško biti uz nekog ko nestaje pred vašim očima, nije lako nositi se s tim, nije lako gledati smrti u oči… Ali oni jesu bolesni, ali nisu glupi, ne dajte im glupe savjete.

Volite ih, ne sažaljevajte ih, budite iskreni… Kad nemate šta da kažete, vi ćutite, to sam naučio u posljednjim danima sa svojom sestrom.

To je zastrašujuće, užasno, bio sam sa njom, a znao sam da ne mogu da uradim ništa da sprečim njenu smrt, zaustavim ono što će se desiti.

Jedino sam tada mogao da joj dam mir i ljubav. To sam i uradio.

Izvor: zena.blic.rs