Jedna mama vam je odbrusila: Roditeljski sastanci su modna revija, a mame i tate ego-manijaci!

Traje… i traje… Vajber zvoni, poruka za porukom stiže, dođe mi sebi jezik da pregrizem. Koji me đavo tjerao da ostavljam svoj broj? Opcija mjut… valjda će do večeri prestati. Ne jenjava ni do večeri.

Foto: Ilustracija

Lov na vještice uživo, a ja, ni krivna ni dužna, sve to posmatram i ne usuđujem se da reagujem. Ako reagujem, stavljam se na nečiju stranu. Ako me svrstaju na nečiju stranu, svrstali su i moje dijete. I to je domet mojih misli, tu se prekidaju. Na tom mjestu se prekidaju i na svakom roditeljskom sastanku.

Zamisli, sutra, ako moje dijete nije pozvano na rođendan zbog toga što je me je neki roditelj svrstao u određenu klapu, a pri tom me je sreo par puta u životu, jedva dvije razmjenili… Tačno mi dođe sebi jezik da iščupam, da bacim telefon, da me nema.

Roditeljski sastanci su događaji, iventi, performansi posljednje mode, i to sve zbog nekolicine kojima je takva arena prirodno stanište; prostor i momenat u kome pokušavaju da validiraju svoje alfa roditeljske sposobnosti, osmotre okolinu (nas ostale – bezličnu floru i faunu) i brzinom svjetlosti utvrde šta od biljčica i sitne stoke mogu da progutaju u jednom, a šta u više zalogaja. Roditeljski sastanci postaju stanište za različite vrste gdje je talačka kriza česta, gdje sve vrlo lako prelazi u nadrealnu Krležinu pripovjetku.

Započinje ovako:

Iznese se spontani predlog, dok učitelj, vaspitač ili razredni starješina još uvijek nije završio izlaganje. Nije stigao ni do druge tačke dnevnog reda, a već se vodi debata o nečemu što nema veze s temom. Radi se uglavnom o nečijem povređenom egu. To je trenutak kad pametan zaćuti, a budala progovori.

Zatim slijedi pokušaj smirivanja situacije od strane predsjednika roditelja, ukoliko nije jedan od glavnih aktera. On uvijek biva nadglasan, ignorisan. Svako ko ne shvata ozbiljnost iznete situacije – taj je najgori roditelj.

Oni čiji su se stavovi sukobili ili čiji su bezobrazluk i samoživost toliko dominantni, dobijaju svojih deset minuta. Bez obzira na to da li se radi o onim pasivno-agresivnim ili vidno agresivnim, oni razglabaju, svađaju se, vređaju se, vrijeđaju se deca, tuđa shvatanja – od religije do fudbalskog kluba, tuđi izbori, sve što ima na sebi mesa. Povrh svega, kao najvažnije, daje se do znanja onom drugom da je najgori roditelj i svi koji i za sekund pomisle slično.

I tu se javlja ona zebnja sa početka po prvi put. Proživljavaš je prvi put u obdaništu, a ne smiruje se do kraja osnovne škole. Ukoliko se ne prikloniš jednoj ili drugoj strani, automatski si od strane napasnika označen kao najgori roditelj, nezainteresovan roditelj, roditelj koji ne misli o svom djetetu, o njegovom boljitku i o njegovoj budućnosti, jer nisi došao na hiljaditi sastanak u ovom tromjesečju, koji smo prije pet minuta zakazali za juče.

Kod mnogih prisutnih se javljaju sljedeći simptomi u tim situacijama: zalede se, smrknu, pognu glavu, prorade im crijeva. Svi mi samo pogledom pratimo kako se masa mržnje i nepoštovanja prebacuje sa jedne na drugu stranu učionice i kako postaje sve tmastija.

Oni iskusni, koji su radili seminarski na datu temu, sačekaju pet minuta i izvinjavaju se jer imaju neke obaveze. Šmugnem i ja često sa njima, hvatam zeleni talas.

Dođem kući izbombardovana kakofonijom demonskih glasova koji govore: „Nisi dovoljno dobar roditelj!” i ne uspijevam suprugu da prepričam šta se desilo. Sutradan čekam obavještenje na oglasnoj tabli, u slučaju da sam nešto važno propustila, a nastavnik nije stigao da izgovori.

Ako se traže pare – dam pare i ne mislim za šta su, ni koja je strana napravila predlog, ni šta će njima biti kupljeno. Ne želim da znam i ne interesuje me. Skrivam se u hodnicima ako mi se samo učini da sam vidjela nekoga ko podsjeća na jučerašnje aktere i crijeva rade sve dok ne izađem na svjež vazduh.

„Da li možemo da proslijedimo vaš broj telefona za Vajber grupu roditelja?” Priznajem, glupa sam bila tog trenutka kad sam dala svoj broj telefona, jer mi se učinilo kao dobra ideja, jer barem neću slušati šištanje i povišen ton.

Talačka kriza se nastavila – drugi dio Matrixa. Udarci, jedan za drugim! Stiže jedna poruka, stiže druga… a zatim ona dugo očekivana, ustanovljen libreto kao na sastanku, gdje smo svi taoci nekolicine roditelja koji imaju nešto jako važno i mudro da kažu, jer se, bože moj, to sve tiče naše djece, a ne mahnitog ega pojedinaca koji se hronično osjećaju pozvanim da kažu nešto jako važno, bez obzira na temu. Hajka se nastavlja, punom parom. Ruku i jezik sebi da pregrizem, jer sam upravo donela sve ovo u kuću, pozvala i pustila dobrovoljno ove i ovakve ljude u svoj dom. Poruke stižu li stižu… I to traje u mojoj dnevnoj sobi. Ode dan… ode šaka živaca.

Zove me kuma i pita za savjet kako da prevede nešto, a ja joj odgovaram kako sam sad usred rasprave i ne mogu svoje misli da sastavim od količine nevaspitanja. Ona zastane (kraljica u krucijalnim momentima mog života) i mirnim tonom mi kaže: „Napiši da ne želiš da prisustvuješ takvoj komunikaciji i samo napusti grupu.”

Da li je moguće da je mene strah toliko paralizovao? Da nisam mogla sama toga da se sjetim, već pritiskam mjut, a i dalje kao sumanuta čitam u šoku? Da li je moguće da nisam u ovim ljudima prepoznala iste one verbalne i psihičke nasilnike koje sam sretala u školskim danima, počev od kćerke učiteljice, kćerke onog tate što ima veliku pekaru, sina starosjedioca iz kraja što cuga pivo na ćošku? Tada sam više herca imala i odupirala im se, a sad ne, jer, bože moj, šta ako moj postupak ugrozi sutra nešto vezano za moje dijete? Ajde što sam kukavica pa ne smijem da se kačim sa luciferima, nego što shvatam da sam potpuno otupjela i ne mogu ništa da radim već pola dana.

Poslušam ja svoju kraljicu kumu, napišem jednu poruku bez suvišnih riječi, kliknem na leave i delete, i skuvam sebi jednu gorču.

Da li će moje dijete biti suočeno sa nasilničkim ponašanjem? Biće! Svi smo bili, pa čak i oni koji su sami nasilnici. Jedina pozitivna stvar iz svega ovoga je da su karte sada otvorene. Ovih nekoliko su definitivno ljudi kojima ne bih ni vrata otvorila, a sa njihovom djecom ću biti na oprezu, ukoliko se desi da mi kao drugari ili drugarice mog djeteta budu dolazili u kuću.

Diplomski i magistratura na Vajberu u jednom danu. To mi je za nauk. Nikad više. Kafa gotova… baš gorka, ali prija. Srčem tako dva minuta, a onda se sjetim da kumi nisam prevela onu rečenicu.

Izvor: zena.blic.rs/najboljamamanasvetu.com