Družila sam se s drugim mamama iz parkića i zamalo postala kao i one

Provela sam par godina družeći se sa ženama i njihovom djecom po parkićima u kraju. Odgovorno mogu da kažem da nema sujetnijeg skupa žena na tako malom prostoru od tih mojih mama iz parkića. Jedino što sam mogla čuti prve godine života naših mališana jeste jedna te ista rečenica: ‘Nije što je moje dijete, ali je stvarno najlepše, najbolje, najpametnije itd.’

Sve odreda smo bile zaražene tim virusom zaslijepljujuće ljubavi prema svom prvenčetu koji nam je potpuno pomutio razum da smo znale prosto da se naljutimo jedna na drugu kad nam dijete one druge nije “naj”. Nema tog rođendana ili neke posjete a da nismo, potpuno uvjerene u istinitost svoga suda, samoljubljivo ustvrdile da je baš naš potomak, naš genetski klon bio/bila “naj”, pa sve po redu. Slavljenik bi pao u zasjenak pred ljepotom i šarmom baš našeg mladunca, a nama bi bilo sve kao neprijatno što naše dijete krade pažnju i treći put duva svjećice umjesto smušenog slavljenika.

O uobičajenim takmičarskim disciplinama ko je kad prohodao, koliko riječi, zuba, kilograma, kose ima, do liste “objektivnih” svjedoka koji svjedoče o genijalnosti malog subjekta neću ni reč. Mogu samo da potvrdim da smo bile u stanju, neka u dalj a neka uvis, ozbiljne, iscrpljujuće i često sa lakšim povredama, sve atletske discipline da izređamo.

I to ne bi bilo ništa loše, štaviše. U dobrobiti je za naše dijete ta početna očaranost i fascinacija njime, time ono obezbjeđuje i osigurava sebi sve što mu je neophodno za rast i razvoj. Mi smo njegov osnovni resurs. Ali, poslije određenog vremena, uglavnom poslije prve godine, na red dolaze i ozbiljni roditeljski zadaci. Više nije dovoljno samo nunanje i pjevanje dvije hiljaditi put ‘Bila mama Kukunka’ i sviranje ustima na maloj tibi. Sada se prelazi za čas sa gdje zeka pije vodicu na časove engleskog jezika, bar dva sporta, muzičku školu, male talente i dr. i sve to do šeste godine.

I tu mnoge mame iz parkića prsnu! Sada se zaljubljeni pogled ka djetetu mijenja u namršteno lice, očajno što joj se trogodišnjak valja po parku, jer neće da prekine igru i ide na “egeski” već hoće da se igra. A tako je nadareno i napredno to njeno “indigo kristalno mjesečevo” dijete da ona jednostavno mora svoj život da posveti tom presvijetlom biću koje bi se najradije valjalo po blatnjavim baricama kao zabranjena mu Pepa Prase. Pepa nije prihvatljiva jer je lik oca, Tate Praseta, prikazan kao smotani debeli šaljivac, kao ni nama dobro poznata verzija Crvenkape u kojoj vuk pojede baku i Crvenkapu. NE! Strašni vuk ih zatvara u ORMAR. Neće njeno dijete biti izloženo tako nakaradnim i strašnim arhetipovima i ostalim primitivnim slikama uobičajenog djetinjstva. Pa ne zove se ono džaba LavKonstantinMaksimilijan/AuroraBorealisZoi!

Prati ona sve mjerodavne roditeljske portale i stručnjake, zna gdje tačno kupiti organsku artičoku i sve potrebno za spravljanje netoksičnog plastelina. Ne viče, ne udara svoje dijete, daje sve od sebe, do posljednjeg atoma snage da bude najbolja mama svome najboljem djetetu. Istinski se trudi i gine da mu da sve od sebe. Baš sve! Pa i svoje strahove, tripove, neostvarene ambicije.

U tom svom ludilu, ta uopšte ne tako loša mama iz parkića, ne primjećuje da joj je dijete počupalo trepavicu na jednom oku. Sutradan u parkiću kaže da su joj rekli da je to zbog djetetove pretjerane preosetljivosti na dešavanja u svijetu?! Siroto dijete valjda gleda vijesti pred spavanje, da bude obavješteno. Ne pada joj na pamet da je njeno trogodišnje čedo preopterećeno vrtićem, “egeskim”, plivanjem, baletom, pjevanjem kod Leontine, programiranjem i kvantnom fizikom. Čupanje trepavica mu dođe kao ventil s ekspres lonca koji njegova mama ne koristi. Kuva se samo na pari, a užina gledanjem u sunce.

Sve rjeđe dolaze u parkić na slobodnu igru. Nemaju vremena, a i parkić je pun nesavjesnih roditelja koji ne rade dovoljno sa svojom djecom, hrane ih sarmama i smokijem. Parkić nije neko mjesto gdje mogu da se pokažu ključne vještine naučene na skupim privatnim časovima, to je mjesto gdje se djeca “samo” igraju i socijalizuju.

Sve rjeđe i ja idem u parkić. Nas nekolicina sada je dvojac sa kormilarom, teže je uskladiti sve potrebe djece pa se viđamo nasumično. Smanjile smo očekivanja, srećne što su nam djeca zdrava, srećna i prosječna. Odričemo se raznih stvari zbog organske ishrane u vrtiću (skupa je to rabota), vodimo djecu na bar jednu aktivnost pored vrtića i divimo se tim malim ljudima. Naša mlađa djeca su sad novi učesnici trke drugog kruga “naj” u svemu. Pravila su ista, ali sad se više upoređuju sa svojim starijim prethodnikom.

Znamo da smo bile na ivici da postanemo “lude mame iz parkića”, izvukle smo se za dlaku. Još tu i tamo uhvatimo jedna drugu da vijamo po gradu najnovije predstave, jogu i plivanje za naše male bebe od šest mjeseci. Teško je osloboditi se starih navika, a i važno je da su nam mališani u toku sa onlajn trendovima. Neće valjda jedini u vrtiću da ne znaju šta je reciklaža, miso supa i ždral poza.

Ima jedna mudra priča o tri žene koje su pošle na rijeku po vodu. Kada su se srele dvije žene počeše da se hvale kako su im sinovi jaki, visoki, lijepi i sve tako u krug. Treća žena se nije izjašnjavala. Kada su je druge dvije pitale kakav je njen sin, ona skromno reče da je mlad, običan momak kao i svi drugi. Dok su se vraćale kući sa rijeke sa teškim ćupovima vode na leđima ugledaše svoje sinove. Prva žena reče poslušajte kako moj sin divno pjeva. Druga pokaza na njenog sina kako je jak i kako daleko baca kamen. Sin treće žene potrča do majke i skide joj težak ćup sa leđa…

Izvor: zena.blic.rs