Kupovao mi je poklone, živjeli smo u palači, ali to je bila samo fasada. Iza toga su se krile godine zlostavljanja…
Zatim me nagovorio i na vjenčanje. Ja sam ponovno pristala
Onda je odjednom odlučio da bismo se trebali vjenčati. Nekoliko sam puta pokušala prekinuti zaruke, ali bi me uvijek uspio ponovno nagovoriti zato što, ipak imamo dijete zajedno. Kad sam mu rekla da nisam sretna – i da želim otići – prijetio je da će počiniti samoubojstvo.
Vjenčali smo se, a tijekom vjenčanja čak nismo niti razgovarali jedno s drugim.
Na jedan kratak period stvari su se između nas poboljšale, barem financijski. Kupio nam je stvarno divnu kuću, čak mi je kupio i auto o kojem sam oduvijek sanjala. S vremenom smo imali nekoliko kuća i nekoliko autiju, ali ni jedno od toga nije glasilo na moje ime.
Htjela sam da se to promijeni, htjela sam kakvu takvu financijsku autonomiju, ili autonomiju općenito. Molila sam ga da mi dopusti da nađem posao. “Nemam prijatelje i trebam nešto što će biti samo moje”, neprestano sam mu ponavljala.
Mjesecima smo se svađali oko toga. Onda mi je napokon dopustio da nađem posao na pola radnog vremena, radila sam kao konobarica. A kako sam toliko dugo bila izolirana i sama, očajnički sam htjela pronaći prijatelje u restoranu, ali što god bih napravila on je bijesnio na mene – urlao je na mene i govorio da se srami ljudima reći da mu supruga radi kao konobarica. Kasnije sam shvatila da je upravo to ono što rade partneri zlostavljači – pokušavaju vas izolirati od svih i svakoga. Kako bi bile same i njima na raspolaganju.
Nije mu se svidjela činjenica da imam vlastiti posao. Više nije imao stopostotni nadzor i autoritet nada mnom
Moj je posao također kompromitirao njegov dnevni nadzor nada mnom. Kad bi mi ponudio novčanicu od 20 dolara, odbila bih ga i rekla: ‘U redu je, imam novca.’ On bi tada bacio nešto na mene i bijesno izletio kroz vrata.
Taj moj posao na pola radnog vremena nije dugo potrajao. Natjerao me da dam otkaz, smišljajući izliku za izlikom i tvrdeći da moj posao loše utječe na naš brak i na našu kćer – a to je bila moja Ahilova peta, i znao ju je pogoditi svaki puta kad bih pokušala stati u svoju obranu. Iako je bio bogat, moja mu je mizerna plaća smetala, jer je to bila ta mrvcia autoriteta koju je dopustio da imam nad vlastitim životom.
Kako mi je kod kuće bilo dosadno i bila sam usamljena, odlučila sam da bih htjela imati još jedno dijete – to je bilo nešto dobro i pozitivno za što bih se mogla uhvatiti. Obećao mi je da neće biti kao što je bilo prvi put.
I nije bilo. Bilo je puno gore. Od bacanja čaša za vino na mene prebacio se na bacanje ostalog posuđa. I uređaja.
Otjerala sam ga od kuće
Bila sam u osmom mjesecu druge trudnoće kad sam napokon skupila dovoljno hrabrosti i izbacila ga van. Bio je to trenutak osljepljujuće snage, poput one koju žena dobije kad uspije podignuti automobil ispod kojeg je zarobljeno njeno dijete. Morala sam to učiniti. Došlo je negdje iz dubine, ili negdje izvana, ne znam – ali odjednom, samo se pojavilo.
Nekim je čudom zaista otišao, ali neprestano me molio da mu dopustim da se vrati. I da, pojavljivao bi se sa svim tim suludim poklonima za mene. To je trajalo i trajalo, a zatim mi je rekao da je pronašao tu neku kuću koju želi da zajedno pogledamo. Bila je to prava pravcata palača – ogromna i prekrasna, s mramornim podovima i velikim balkonom koji je gledao na grad.
Zatim mi je kupio tu kuću (kao znak pomirenja) i zatim mi time neprestano ‘mahao’ pred nosom: ‘Pronaći ću ti i sluškinju tako da uopće nećeš morati čistiti.’ Sjedila sam na stepenicama te ogromne, prekrasne kuće i nazvala svoju sestru, s kojom godinama nisam razgovarala. A rastrgana na nekoliko strana istovremeno, jednostavno sam se slomila. Rekla sam joj da se osjećam poput prazne ljušture od čovjeka i da zapravo nemam pojma tko sam. Imala sam tu ogromnu palaču sa svim tim lijepim stvarima u njoj, imala sam luksuzne automobile, uspješnog supruga, dvoje prekrasne djece – ali sve je bila samo predstava.
Rekla mi je da napravim što god mogu kako bih se izvukla odande.
Potajno sam otišla do odvjetnika kako bih se raspitala za razvod od njega, ali to je samo pogoršalo situaciju. Odvjetnik mi je rekao da ispunim sve te financijske papire, ali ja nisam znala odgovor ni na jedno od pitanja; upiti o bračnoj imovini, vrijednost nekretnina, dionice, bankovni računi… Potajno sam njuškala po njegovim financijskim izvješćima i dokumentima, ali i dalje ništa nisam razumjela.
Uzela sam djecu, stavila ih u auto i otišla kod svoje sestre
Nisam imala otvoren račun u banci gotovo deset godina. Nisam znala što znači sve to što je stavio ispred mene.
Pa me uhvatila panika. Uzela sam djecu, stavila ih u auto, i odvezla se izvan države do svoje sestre, koja mi je ponudila nekoliko savjeta. Kad se moj suprug vratio kući i shvatio da sam otišla, instantno mi je mobitel ispunio prijetnjama.
Ostala sam kod sestre dva tjedna, dok smo zajedno smišljale dugoročniji plan za bijeg – ne mogu jednostavno nastaviti odlaziti i ponovno se vraćati. Trebala sam osigurati nekakve vlastite prihode, kako bih uopće mogla pobjeći od njega s dvoje djece, ali ako ponovno počnem raditi, bojala sam se da će me moj suprug pronaći.
Sestra i ja smislile smo plan. Trebala sam otići kući potpuno nasmješena lica, a kad bih ga tražila novac, kao što to obično činim ujutro, lagat ću mu o tome koliko mi novca treba i lagat ću mu za što mi treba i gdje idem te ću na taj način uštedjeti za bijeg.
I onda sam krenula u akciju. Prvo sam si sredila vlastiti e-mail kojem on neće imati pristup. A zatim, što je bilo puno kompliciranije, otvorila sam vlastiti račun u banci – i bilo je tu mnogo neugodnih trenutaka kad sam se osjećala nevjarojatno glupo, mislila sam čak da neću uspjeti, možda ipak nisam dovoljno pametna ni spretna za ovo… Ali sam ipak uspjela, zaboravila sam svaki onaj put kad mi je moj suprug rekao da nešto ne mogu, svaki onaj put kad me pokušao poniziti.
Skupljala sam novac i smišljala plan za bijeg
Pomoglo mi je to što sam krenula polako. Skupljala sam 5 do 10 dolara na dan. Koliko sam mogla. A kad sam skupila dovoljno novca da unajmim neko skladište, počela sam tražiti besplatne stvari na Craigslistu. Moj je plan bio da moja djeca i ja odemo od njega, ostavimo sve iza sebe i počnemo iznova. Zato sam skupljala sve što sam mogla, sve što bismo moja djeca i ja mogli zatrebati: odjeću, igračke, namještaj. A s obzirom na to da moj suprug nikada nije bio kod kuće, imala sam pregršt vremena za to.
Jedne je večeri kasno došao kući s posla i za kosu me odvukao iz kreveta – bio je bijesan što sam spavala u sobi za goste, a ne u našoj spavaćoj sobi. Tad sam znala da moram otići – jer možda neću preživjeti do jutra – pa sam nazvala prijateljicu, jednu od rijetkih koje sam uspjela steći, u tajnosti naravno.
Čekale smo da moj suprug ode od kuće, a zatim smo krenuli u akciju: Moja prijateljica i njen suprug došli su i pomogli mi nabacati odjeću u vreće za smeće. Ušla sam u njihov kamionet sa svojom djecom, pa su nas odveli do svoje kuće – moj suprug nije znao gdje oni žive.
Ostavila sam mu poruku u kuhinji, zajedno s vjenčanim prstenom, i napisala mu da je naš brak završio – rekla sam mu da me ne traži jer me ionako neće pronaći.
Ostavljao mi je prijeteće poruke i prijetio mi. Živjela sam u strahu, ali sad sam napokon slobodna. I sigurna
A onda je potpuno poludio. Ostavljao mi je glasovnu poruku za glasovnom porukom sa svakojakim izjavama. Čak je insinuirao da bi me mogao i ubiti. Sva sam se tresla od straha. Ali morala sam nastaviti…
Sljedeći sam mjesec odsjedala kod različitih prijatelja svake večeri, uvijek na drugom mjestu, i uvijek sam se tresla od straha. S obzirom na to da je moj suprug bio nevjerojatno bogat i da je imao toliko toga na raspolaganju, nikad nisam bila sigurna prati li nas ili ne. Tako da je svima bilo u interesu da se neprestano selimo. Spavali bismo na madracima na podu, sve kako bi nam bilo što lakše ujutro se spakirati i otići negdje drugdje na sljedeći dan.
U potpunom sam očaju odlučila pozvati vlastitu majku i tražiti je pomoć. Bilo joj je jako drago što me napokon čuje i potpuno ju je slomila moja priča. Pomogla mi je platiti odvjetnika kako bih se mogla razvesti od njega. S vremenom sam pronašla i posao. Bio je na pola radnog vremena, ali nakon gotovo desetljeća bez ikakvog stabilnog radnog iskustva, to je bilo sve što sam mogla naći – no, barem mi je ostalo dovoljno vremena da svaki dan pokupim djecu iz škole. Dobrotvorna organizacija za pomoć žrtvama obiteljskog nasilja nadoknadila mi je troškove stana malo prije Božića iste godine.
Napokon smo imali mjesto koje smo mogli nazvati domom. Nije to bio ogroman, luksuzan stan, niti bilo što slično onome što mi je moj suprug uvijek nudio – ali bio je to siguran dom, bio je to moj dom.”
Izvor: net.hr
