Objavljeno: 10.05.2018 u 11:54 | Lifestyle, Ljubav i Sex | Komentara:

Ponavljala sam mužu da nisam srećna u našoj kući, a onda sam PRESTALA DA OSJEĆAM NOGE: 10 godina kasnije, konačno sam shvatila ŠTA JE BIO PROBLEM

Advertisement

Željela sam da odem iz našeg braka. Voljela sam te, ali nisam mogla da ostanem u njemu.

Foto: Ilustracija

Foto: Ilustracija

Željela sam da živim u gradu, gradu punom parkova za šetnju, ali i kafića i knjižara u koje mogu da svratim. Nisam željela da živim u našoj kući u predgrađu u Floridi, punom palmi i tržnih centara. Nikad nisam željela da živim tamo ali sam pristala jer si ti već pustio korijenje tamo. Da sam otišla, oslobodila bih te i mogao bi da živiš taj miran porodični život predgrađa kakav se tamo vodi, kakav sam pretpostavljala da želiš, a koji ja nikad nisam mogla da ti pružim.

Otputovali smo u Sijetl na svadbu naših prijatelja gdje smo proveli dan penjući se po brdima i obilazeći botaničke bašte. “Sviđa mi se ovdje. Ovo je ono što želim”, rekla sam ti.

Ali bila je to 2009. godina i naša kuća na Floridi vrijedila je 150.000 dolara manje nego što si je inicijalno platio. Bili smo zarobljeni u njoj.

Ostajala sam bez osjećaja u nogama. Išla sam kod ljekara, na akupunkture, kod psihijatra. Ljekar je rekao da je sve u redu. Akupunkturista me je slušao dok plačem na konsultacijama. Psihijatar me je pitao da li se osjećam kao da sam zaglavljena.

“Ne bih rekla da sam zaglavljena. Prije zarobljena” rekla sam.

Mrtvilo nogu pogoršavalo se kada smo šetali našim krajem zajedno, kao i kada sam pokušavala da pričam s tobom o mogućnosti da se preselimo. Sav moj bol i nervoza slivali su se u noge sve dok nisam prestala da ih osjećam. Hodala sam na balvanima. Ja nisam mogla da vjerujem da ti želiš da živiš ovako, ti nisi mogao da povjeruješ da ja želim da odem iz takvog života.

Naši prijatelji iz Sijetla su dobili bebu. Oboje smo zajedno plakali na podu kupatila. Tvoja tuga me je iznenadila, moja nije. Ja sam svoju tugu nosila sa sobom. Tugovala sam za nečim što želim a ne mogu da imam. A pošto nisam mogla da imam to što želim, željela sam da krenem ispočetka. I željela sam da i tebi pružim mogućnost da kreneš iznova.

Ali znala sam da ćeš ti ostati da tapkaš u mjestu. I na kraju ćeš se zaljubiti u drugu, i dobićete jedno ili dvoje djece. I vidjeću te kroz par godina sa dvoje divne djece okačenih o tebe, i bićeš presrećan. Ali postojao bi i deo tebe koji je želio da ostane sa mnom, kao i dio mene koji je želio da ostane sa tobom i taj susret bi nas ubio. Ja bih se vratila u svoj preskupi iznajmljeni stančić u centru grada i plakala žaleći za životom koji smo nekad imali.

Putovala sam sama, išla na spisateljske konferencije širom Amerike i pokušavala da zamislim život bez tebe. Nisam uspijevala. Umjesto toga, zamišljala sam šta bi naručio za večeru da si sada u hotelu sa mnom, pogađala o čemu bismo pričali. Sjedila sam sama na klupi u Golden Gejt parku i zamišljala kako svakog dana tu dovodimo naše dijete poslije škole.

Putovali smo u Njemačku, Švajcarsku i Holandiju. Iz svake zemlje izlazili smo sa novim snom. Mogli bismo da živimo u Frajburgu i svakog dana idemo u šetnje. Mogli bismo da živimo u Amsterdanu i vodimo malu radnjicu u prizemlju naše dvospratne kuće. Međutim, uvijek smo se vraćali na Floridu, u naš život, a ja bih se na aerodromu pri slijetanju cijepala od tuge.

Bila sam zarobljena u samoj sebi. Svakog dana sam išla na posao koji sam mrzila i vraćala se u kuću u kojoj se nisam osjećala prijatno i pila bih mnogo, previše, na putu do male crne rupe u kojoj je mjesta samo za jednu osobu.

Pitala sam te da li je u redu da dam otkaz i odem u Arizonu na par mjeseci, da budem malo sama, da pišem i izgradim nove temelje jer sam ostala bez starih.

“Ne”, rekao si. “Nije u redu. U braku smo i ovdje smo. Moraš da ostaneš”, rekao si.

Tada to nisam znala, ali i ja sam željela da ostanem. Mislila sam da želim da budem sama ali sam zapravo samo željela da te oslobodim sebe. Željela sam da ti dam šansu da produžiš bez mene i nađeš ono što ja ne mogu da ti pružim.

Ali sad znam da ti nikada to nisi vidio tako. Kad smo saznali da imam rak, nijednom nisi zastao da pomisliš kakve će posljedice po tvoj život i snove imati moj gubitak plodnosti. Mislio si samo na mene i na moje potrebe. Svake noći si spavao sa mnom u bolnici a ujutro išao kući da prošetaš psa. Radio si potom cijeli dan, vraćao se kući da prošetaš psa, svraćao u radnju organske hrane da bi me spasao odvratnih bolničkih obroka i onda se vraćao u bolnicu gdje bi spavao. Ja sam za to vrijeme bila na lijekovima i natečena. Nisam imala svijest o vremenu, nisam razmišljala o tome koliko se ti naprežeš. Zato sada kažeš “prošli smo kroz rak”. Ne “ona” niti “Loren” već mi, zajedno.

Prošle godine smo bili u Japanu, šetali kroz Kumano Kodo, kada nas je uhvatio mrak. Bila sam ljuta na tebe jer smo zbog tebe propustili autobus koji bi nas vratio na glavnu stazu zbog čega smo potrošili četiri sata šetajući drevnim putevima natovareni preteškim rancima. Koljena, kukovi i ramena su me boljeli do besvijesti. Nisam više mogla. Počela sam da plačem. Bila sam očajna i iscrpljena. „Ostavi me ovdje“, jecala sam.

“Čekaj”, rekao si, i svoj ranac prebacio na grudi a moj uzeo i stavio na svoja leđa. Zajedno smo se spuštali niz klizav kameni put, ruku pod ruku. Ja sam svoju lampu uperila u zemlju pred našim stopalima, ti svoju na put ispred nas.

Od raka je prošlo 10 godina, a te naredne tužne godine djeluju mi kao još jedna bolest kroz koju sam prošla. I dalje pojma nemam zašto si ostao, ali drago mi je da jesi.

Niko vam ne kaže koliko brak zaista traje. Kad se zaljubite, kada vam je lijepo sa nekim, kada uživate u njegovim stavovima i viđenjima svijeta, niko vam ne kaže: “Ta osoba će se promijeniti. I zato ćeš kroz brak sa njom zapravo biti u braku sa dvije, tri, pet ili 10 osoba, dok i dalje ispunjavate zavjete koje ste jedno drugom davno dali”. Niko vas na to ne upozori. A ti, dragi moj – ima nešto duboko i postojano u tebi. I voljela bih da sam znala, u ono vrijeme dok sam tražila svoj temelj, da je samo trebalo da pružim ruku ka tebi.

Autorka kolumne je književnica Loren Dojl Ovens, autorka romana „Druga strana svega“

Izvor: zena.blic.rs

loading...
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Moj.ba! Zbog velikog broja komentara Moj.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Dodaj komentar na članak: