Kako smo nas troje živjeli od 300 dinara dnevno tri mjeseca…

Uvijek sam se divila ljudima koji spajaju kraj sa krajem iz mjeseca u mjesec i pritom sačuvaju osmijeh na licu. Nevolje šibaju, a oni se ne daju! Stalno sam pokušavala da dokučim kako to njima uspijeva i razmišljala o svim načinima na koje to rade… podilazila bi me jeza. Sve do trenutka dok se i moja porodica nije našla u toj situaciji. Moj muž je ostao bez posla…

Foto: Ilustracija

Desilo se jednog dana. Došao je i saopštio vijest. Pošto to nije bio stalan posao već ugovor, otpremine nije bilo. U tom trenutku savlada vas očaj, neka nemoć. Ali u isto vrijeme budi vam se instinkt za preživljavanje. Prvi mjesec smo se kotrljali na njegovoj posljednjoj plati koju smo maksimalno štedili i razvukli dijelom i na sljedeći mjesec. Krizu nismo u poptunosti osjetili, stisli se jesmo, ali još je bilo podnošljivo.

A onda smo ostali na mojoj junačkoj plati naredna tri mjeseca. Onoj, koja je morala da podmiri režije, kredit za auto od 80 eura, dječje aktivnosti, prevoz, račun za mobilni… U svakom slučaju, kad se sve sabere i oduzme, kada bismo poplaćali sve harače, nama je ostajalo na mjesečnom nivou 10.000 dinara za hranu! Onaj “žgoljavi” snop novčanica, toliko tanak da vam se kosa diže na glavi. Jer kada podijelite po danima, ispada da vam mora biti dovoljno 300 dinara dnevno! Uhvati vas neopisiv strah od neizvjesnosti. San neće na oči, a od panike, ne možete jasno da razmišljate i odredite prioritete, šta kupiti, kako podjeliti namirnice, šta kuvati svaki dan i ono najvažnije – kako da dijete to što manje osjeti!

Možda ovi moji redovi za neke zvuče razmaženo, jer veliki dio Srbije živi baš ovako, ali nije lako kada se čovjek u ovakvoj situaciji nađe odjednom – kada ga sindrom preživljavanja pomoću koca i konopca udari kao grom.

Nismo se predali. Muž se odmah bacio na traženje posla, bilo kakvog, bilo gdje. Sva vrata prvog mjeseca bila su zatvorena. I drugog takođe. Njegov očaj i nervoza su rasli, ja sam ga smirivala. Nije mogao da podnese tu nemoć koja ga je snašla. Ono što sam sebi stavila u zadatak je da sačuvamo mir u porodici, da odvojimo bitno od nebitnog – u prevodu, da sačuvamo zdravlje i živce po svaku cijenu.

Tog prvog mjeseca samo na mojoj junačkoj platinam je bilo najteže. Morali smo da se odreknemo bioskopa vikendom sa djetetom, nismo išli kod rođaka van grada, automobil smo palili samo kad smo baš morali, nisam išla na depilaciju i frizuru, prestala sam da kupujem hranu na pauzi na poslu, zaobilazila sam izloge sa garderobom u širokom luku, nisam više spremala riblje ručkove subotom, nisam pravila kolače, prestali smo da zovemo goste vikendom (to je bilo lijepo druženje), sve to odjednom bilo je van našeg domašaja.

Sreća u tom trenutku je bila što smo za dijete imali sve što joj je potrebno, knjige, obuću i odjeću za zimu.

U zamrzivaču se još povlačila mršava rezerva mesa i povrća koja nas je držala prvu nedelju. A onda smo dobili životni zadatak – snađi se, brale, za male pare! Bio je to izazov. Napravila sam plan.

Za vikend sam otišla u nabavku u hipermarket.

Kupila sam cijelo pile, parče slanine, tjestenine, 20 jaja, mlad sir, brašno, palentu, pirinač, ulje, kvasac, smrznute girice, smrznute višnje, ulje (većina ovih namirnica bila je na akciji) potrošila sam oko 1.800 dinara. Za slatkiše, skuplje sireve, piće, sokove, maslinovo ulje, začine nije bilo para. Kao ni za hemiju. Razmišljala sam – to sad nije prioritet, trošimo ono što imamo pa dok traje.

Zbogom ono vrijeme kada sam birala po deset minuta koju ću kupku izabrati, koji šampon, sapun, omekšivač… kad nemaš, izbor je veoma jednostavan. I još nešto, u prodavnicu nismo išli a da nismo uključivali kalkulator. Čim nešto “iskoči” iz predviđene cifre, leti iz korpe.

Doručak je uvijek bio domaći pekmez, jaje na sto načina, omlet sa slaninom (jednom nedeljno), uštipci, palenta s jogurtom, mlad sir. Bili smo kao vojnici, tačno se znalo šta kad spremamo.

Što se tiče ručka, pile se isplatilo na mnogo načina.

Pile sam podijelila na bijelo meso, batake, karabatake, krilca i na kosti od grudi sa malo mesa, onog što vam ostane od tranžiranja. Nisam vjerovala koliko može da bude izdašno jedno pile. Slaninu sam podijelila u dva dijela.

PIJACA

Na pijaci bih kupila luk jedan i drugi, krompir, paradajz sok, dvije glavice slatkog kupusa, vezu zeleni za supu, jabuke, pasulj, nekad mali brokoli i vezu blitve za dijete – oko 400 dinara.

I osmisila sam ručak za cijelu nedelju. Prvo sam skuvala supu na kostima i kožici. I podijelila da imamo za dva dana. Bijelo meso sam pretvorila u filete, ispalo je nekih šest komada.

Za prvi dan imali smo supu, pohovanu piletinu i kuvan krompir, a kupus za salatu.

Drugi dan sam spremala rižoto s karabatacima.

Trećeg dana sam pekla batake i krilca s krompirićima. Od kupusa za salatu se nismo odvajali. Četvrtog dana sam spremila dinstani slatki kupus sa palentom. Petog dana, jeli smo girice. A šestog me uhvatio očaj. Sve smo pojeli, frižider skoro prazan. Ostalo je parčence slanine i pasulj. Kakav spas! Jer od sutra imam novi budžet, ali ovog puta od 2.000 dinara, i pravim novi plan.

Veoma sličan ovom, tako da smo se šalili da će perje da nam poraste od tolike piletine i da ćemo da prokokodačemo.

A da, za večeru smo jeli ostatke od ručka, kada ih je bilo, a pravila sam kolač s višnjama, palačinke s onim domaćim pekmezom, pečen krompir s pavlakom… Znam da ne zvuči zdravo i da ima mnogo tijesta i skroba, ali shvatila sam zašto su ljudi sa malim budžetima često i gojazni.

Što se tiče djeteta, sve smo zastupali u okvirima koji su nam dozvoljavali. To znači da je jela povrće, voće, supe, a dobra stvar ovog perioda nejmaštine je što nije bilo slatkiša, kupovine po školskoj kantini… teško joj je padalo, ali shvatila je da tako mora da bude.

Možda je to više teško padalo nama. Užasno je kad znaš da kad kupiš čokoladu, nećeš moći da kupiš nešto potrebnije. Mada, bilo je i takvih iskakanja, početkom narednog mjeseca!

BAKINA POMOĆ

Teško je i kad spadnete na to da vam star roditelj pomaže i odvaja do svoje bijedne penzije. Ali ona je pomagala oko užine svoje unuke. Poneki nedeljni ručak kod nje bio je kao mali praznik.

Ušli smo u drugi mjesec. Kada je došao prvi i plata skačeš os sreće u prvom trenutku. U drugom toneš od muke kad kreneš da je čerupaš za sve troškove. Znali smo da ne smijemo da nakupljamo račune za komunalije, kredit.

Prošlo je samo mjesec dana a ja sam već bila umorna. Nadala sam se da će muž naći neki posao. Ništa…

I Jovo nanovo. Novi sedmični planovi, nervoza kad se prekorači nedeljni budžet, nemoć kada treba izdvojiti novac da dijete ode na rođendan drugarici, kada treba platiti predstavu za školu, izlet… Drugi mjesec ne bi ni Hudini prepetljao kao što smo mi. Jeli smo variva, sve po dva dana, prazan pasulj, kupus, ječam… sve nam se bilo zgadilo. Dijete ne. Ponovo smo se trudili da za nju ima sve raznoliko u tim malim količinama. Nismo znali šta je novac u novčaniku, osim sitnine za hljeb. Jedini mir smo imali što smo mogli da podmirimo račune. Onda je nestala kućna hemija. Nju smo kupili na ček na odloženo plaćanje, i to na najudaljeniji datum. Znali smo da ne smijemo ni u tu zamku da upadnemo, jer i ček je novac.

Osjećali smo se kao pobjednici kada smo pregurali i drugi mjesec. Isrpljeni ali sigurni. Došao je prvi i nova plata. I ponovo sirotinjski sindrom. Trči u prodavnicu da kupiš po najpovoljnijim cijenama to što ti treba. Preskočila sam pile ovog mjeseca, nismo više mogli. Ishrana je postala jednolična. Kupovali smo povrćne mješavine, riblje štapiće, mljeveno meso. Troškovi su rasli, nismo se više uklapali u 2.500 po nedelji. Znači, ne gine nam povratak na pile!

Konačno lijepa vijest. Muž je našao posao, doduše slabo plaćen, ali ljudi moji, koja je to radost bila. Sve je bilo više od nule. U tom trenutku ostalo je 20 dana do početka idućeg mjeseca. Palo je odbrojavanje i prepetljavanje do spasonosnog prvog.

Dvije plate prvog? Osjećali smo se kao dva Rokfelera! Svijet je bio naš! A to nije bilo ni izbliza standardu koji smo imali. Kupili smo čuvenu čokoladu, išli smo na kolače, pozvali smo prijatelje. Toliko smo mogli. Ali ni jednog trenutka od tada nisam prestala da razmišljam o tome kako je ljudima sa 300 dinara dnevno, mnogima i manje od toga.

Nas je samo troje, pitam se kako se snalaze ljudi sa više čIanova, odrasom djecom iz dana u dan… To su heroji novog doba!

Ovo nikad da se ne zaboravi…

ŠTA MI JE IŠLO NA ŽIVCE

Kad uključite televizor i krenu one emisije o zdravom životu, o pravilnom načinu ishrane, o voću i povrću i ribi dva puta nedeljno, dobijala sam osip. Od te sume to ne može. A tek kad vidite tekstove i emisije o dobrobiti planine, banje ili mora, svjetskih i domaćih – odlijepite! Rado bi mnogi provjerili te prednosti, ali… nedostižno!

Izvor: zena.blic.rs