Priča koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim

PIŠE: Isidora Jesenjinova

Na putu iz pekare jučer, krenuše mi noge lijevo mjesto pravo i ja, šta ću, poslušam. Ne treba mi ništa na zelenoj pijaci, ali vidim – tu sam.

I tad nekad vidim njega, čovjeka kojeg poznajem, djecu vodili zajedno u vrtić, pa se sretali u prolazu. Teško pamtim ljude, ali svako sretne nekoga u životu nekoga čiji ga mir na licu i u očima fascinira pa sam pitala majku ko je. – Žena mu je bolesna, brinući o njoj i on izgubi posao, dijete malo, jedna riječ: tuga…

Sjedi na gepeku svog auta s limarijom koja svaki tren treba da se pretvori u prah, ispred njega gajba trešanja. Prave trešnje, bordo, iz bašte. I kese iz Interexa, izgužvane, korištene. Mala vaga i asfalt. I isti onaj pogled blaženi, pun mira.

To je onaj sabur koji se rijetko viđa, prije si ga mogao naći u džamijama, među ‘starim, učenim’ ljudima – sad ga ni u džamiji nema – toliki oreol mira okolo da ne možeš biti nesretan ili nemiran pored tih ljudi. Sabur koji na pad granate govori ‘imala je svrhu padajući tu i ubijajući tog i tog, volja Njegova..’.
Računam koliko mi je ostalo papira u novčaniku i kažem mu da mi da 5 kg trešanja. Pitam kako je dijete, žena… On kupi trešnje, stavlja na vagu – nigdje lista, nigdje drvceta, čiste trešnje, ni prati ih ne moraš. Izvrnu se jedna drugačije boje, ni trula, ni nije. Vidje onu trešnju i poče da prebira sve redom. Da neka natrula ne ode u kesu. Čisti on ono, a ja govorim ‘bolan pusti, pa izbacit ću kad budem prala’. Stavi on 200 gr više. Da ‘namiri’ beli mogućnost da je neka trula ipak ostala u kesi.

Hoću da platim i kako reče koliko je, ja pogledam u onu kesu, pa mi kroz glavu sijevnu sve vrijeme potrebno da se ubere ta količina, sve ogrebotine koje ti napravi kora drveta trešnje u jednom penjanju i nešto me zaboli u duši. U isto vrijeme mi sijevnuše svi oni koji ‘mlate’ bogovske pare ne radeći baš ništa, koji će danas proći pored njega i zagledati ga s visine…

Tu negdje vidim da ću okinuti plakati, pa brže da pobjegnem. Htjela bih mu dati više para, ali ne znam kako – da ne pomisli da ga žalim ili nešto. Zapravo sam samo htjela platiti njegov rad koliko mislim da vrijedi. Ali neće shvatiti. A ruke mu čiste. Rijetki su ljudi u ovom gradu s takvim rukama. Čistim.
Pa se opet sjetim djeteta, reko’ – Kupi djetetu čokoladu. Kaže ‘Ma kupit ću ja njoj od ovoga.’ Znam da hoće. Ali neka. Nekako se okrenem, krenem kući, ne znam šta ću s onim trešnjama sama kući pa krenem dijeliti. Skupilo se Roma ispred zgrade – čudo jedno. Oni bezbrižni, veseli, jedu one trešnje.

Malo poslije sjedim na terasi i gledam do kad će sjediti dolje ispod u gepeku. Nisam ga žalila. Nemam zašto žaliti čistog čovjeka, čistog k’o zrake prvog sunca jutarnjeg, kao rosa, kao istina i čestitost. Ali mi teško pade svijet u kojem su takve vrijednosti da sve prljavo uzdižemo i da će najprljaviji među nama danas na čistog insana gledati s visine nemajući pojma o tome ni što su ga trebali sresti, ni šta ima u njegovim očima. Žao mi ‘nas’. Onih koji zahebu nekoga iz šale, u prolazu. Da bi se dokazali – kome? Mraku.

Izvor: gorazdeOnline