Dvije godine nisam išla u toalet niti puštala gasove: A onda sam saznala DIJAGNOZU KOJA MI JE PROMIJENILA ŽIVOT

Zamislite da dvije godine ne možete da obavite veliku nuždu niti da pustite gas. Zvuči nemoguće, zar ne? A eto, upravo sam ja sa jedva nešto preko 20 godina tako živjela.

Foto: Ilustracija

Tako svoju priču počinje Mel Smit iz Australije. Kako kaže, ovih dana organizuje malu proslavu za svoje prijatelje povodom toga što je ovih dana prvi put obavila nuždu.

- Možda vam to djeluje čudno, ali nakon svih patnji kroz koje sam prošla, riješila sam da se tome smijem umjesto da plačem. Od 2015. godine vezana sam za kesu koja mi je prikačena za stomak. U nju sam se olakšavala, bilo gdje i bilo kad. Nisam imala kontrolu nad tim. Sve je počelo kada sam primjetila da dugo ne puštam gasove, a bolovi u stomaku bili su neizdrživi. Postepeno, više nisam mogla ni da jedem, i postala sam ozbiljno dehidrirana. Na kraju sam otišla kod ljekara koji su prvo posumnjali na analnu fisuru, i dugo nisu znali šta mi je zaista. Tek avgusta 2015. godine dobila sam diijagnozu – ulcerozni kolitis. I rekli su mi da odmah moram na operaciju jer je stanje više nego ozbiljno – priča Mel.

Ne zahtjeva svaki ulcerozni kolitis uklanjanje crijeva. Zapravo, ljekari to ostavljaju kao posljednju opciju. Moje stanje bilo je alarmantno i bez razmišljanja su riješili da ga uklone. Od te operacije vezana sam za kesu koja mi izlazi iz stomaka. Nikada više nisam osjetila nagon za velikom nuždom kao obični ljudi, već samo neku nelagodu. Tako je bilo do prije tri nedelje, kada sam ponovo otišla na operaciju. Ovog puta su mi ljekari ponovo povezali crijeva. Bila sam van sebe od straha. Plašila sam se kako će sada izgledati moji odlasci u toalet, i poslije dva dana sam saznala. Osjetila sam to komešanje u crijevima koje nisam osjetila godinama. Sjela sam na šolju, što isto nisam uradila godinama. I odradila sam posao. Bila sam toliko uzbuđena da sam sliku poslala mami.

I dalje se plašim izlaska iz kuće. Ne znam da li i u kojoj mjeri mogu da vjerujem crevima. Nije mi se dogodilo ništa strašno, i pratim svaki rad crijeva, ali i dalje mi je sve novo i čudno. Još uvijek se nisam vratila ni na posao, i to mi je najveći strah, jer moj posao zahtijeva cjelodnevni rad sa strankama, a ja ne znam da li mogu da garantujem da se neću unerediti u jednom trenutku.

Ljekari mi kažu da je sve gotovo, i da nema više ulceroznog kolitisa. I zato ovih dana pravim žurku. A sve ovo pišem za sve koji prolaze kroz isto kao i ja. Okružite se pozitivnim ljudima, ljudima koji će se šaliti na najprimitivnije načine na račun vršenja nužde umjesto da se gade i prevrću očima. Slušajte svoje tijelo, da ne biste kao ja lutali od ljekara do ljekara.

Shvatajte sve simptome ozbiljno, ali obavezno se smijte i šalite. Ja se zbog straha i panike nisam usudila na mnoge stvari koje sam morala da uradim. Ali to ispravljam već sada – za početak putujem u Evropu. Put je dalek i sve mi je strašno i jedva čekam da krenem i da se krećem među ljudima i jedem hranu koju nisam jela godinama. Konačno sam slobodna!

Izvor: zena.blic.rs