A SAD ADIO LJUBIŠA! U jednom od posljednjih intervjua Samardžić otkrio ŠTA MU JE NAJVAŽNIJE U ŽIVOTU i pokazao zašto je bio VELIKI
Vijest o tome da je sinoć, posle duge i teške bolesti, u 81. godini života preminuo doajen srpskog i jugoslovenskog glumišta, reditelj i producent Ljubiša Samardžić, rastužila je i pogodila je čitav region. Poštovan i voljen umjetnik, a prije svega čovjek poznat po blagoj naravi i dobroti ostavio je neizbrisiv trag na području cijele bivše Jugoslavije.
Posljednjih godina Samardžić je malo pojavljivao u javnosti. U decembru 2016. primljen je u Klinički centar Srbije, gdje je imao operaciju na mozgu, nakon čega je pušten na kućno liječenje.
Biće upamćen kao jedna od najvećih zvijezda filmske i televizijske kinematografije velike Jugoslavije. Glumio je u nekoliko desetina filmova – Valter brani Sarajevo, Partizanska eskadrila, Sutjeska, Ljubavni život Budimira Trajkovića, Moj tata na određeno vrijeme, Tri karte za Holivud… Ostavio je nezibrisiv trag i u srcima TV gledalaca igrajući u serijama – Vruć vetar, Kuda idu divlje svinje, Policajac sa petlovog brda…
Nadimak “Smoki” dobio je zahvaljujući istoimenom liku kog je tumačio 1963. godine, u filmu “Peščani grad”, ali bio je i Šurda, Zis, Rok, Boško Simić…
Više od svega ovoga, od slave i popularnosti, Ljubiša Samardžić je važio sa dobrog čovjeka blage naravi, kojeg je publika voljela, a kolege poštovale.
U jednom od posljednjih intervju koje je dao, Ljubiša se osvrnuo na svoj život i karijeru i na pitanje o prvom što mu pada na pamet kad pomisli na sve što je prošao rekao – Bilo je rašta i roditi se!
Odrastao sam u čestitoj rudarskoj porodici, rano ostao bez oca, divio se majci, “tigrici“, koja nas je izvela na put sa mizernom rudarskom penzijom. A bilo nas je troje djece. Iz takvog djetinjstva shvatio sam da sirotinja nije najstrašnija stvar koja može da se desi u životu. Kako sam rastao sa svakodnevnim dramama kraj rudnika i kada su zlohudne sirene najavljivale zlo u jamama, bio sam opčinjen etikom, dobročinstvom i solidarnošću rudara i ubrzo sam shvatio smisao opstanka u životu. Na veliku sreću, ubrzo sam sreo svoju suprugu Miru, kojoj dugujem zahvanost za čestitost, instinkt i nesvakidašnju inteligenciju – rekao je Samardžić u intervjuu datom 2015. godine.
O tome kakav je čovjek bio svedoči i rečenica data u istom intervjuu kao odgovor na pitanje – šta je, po njegovom mišljenju, najvažnije u životu.
– Biti čovjek. Onaj koji ima riječ. Koji brani istinu i pravdu. Sjetite se da Biblija počinje riječima: “U početku biješe riječ” – tada je odgovorio Ljubiša Samardžić.
Svoje nagrade, diplome i priznanja poklonio je Jugoslovenskoj kinoteci februara 2014. godine.
Izvor: dnevno.rs
