Htjela sam da se na zemunskom buvljaku SKOCKAM za male pare. Evo kako sam prošla (FOTO)

Puna optimizma zaputila sam se na zemunski buvljak u nadi da ću se i ja ogrebati o neki vintidž komad garderobe po smiješnoj cijeni. Spremila sam novčanik, obukla se što komotnije ne bih li bila što pokretljivija u borbi i punonadežna se uputila ka Prvomajskoj ulici. A tamo…

Kaskam za trendovima, znam. Dok sam ja tek uronila u čari radnji sa polovnom garderobom (Second Hand prodavnice), djevojke su masovno prešle na buvljake. Dok sam tako očarana nabrajala prijateljici šta sam sve iskopala u jednoj radnji, ona me je obavjestila da su se sve djevojke sa ozbiljnim namjerama u lovu na dobre komade odjeće prebacile na zemunski buvljak. Iako sam iz Beograda, do sada je jedini buvljak za koji sam znala bio onaj na Novom Beogradu. Rekla mi je još i da se na zemunski buvljak ide samo nedeljom, i to u cik zore. „Koliko god rano da kreneš, nećeš biti tamo dovoljno rano“, rekla mi je je i, u stilu pravog mahera klikbejt tehnike, dodala: „Ponijela sam samo 2.000 dinara, a vratila sam se kući sa džakom odjeće“.

Ne budem lijena i već se te nedelje spakujem u kola i oko šest sati izjutra krenem put Prvomajske ulice. Tačnu lokaciju nisam znala, ali, kako mi je drugarica objasnila, to nije ni bitno jer će me masa voditi. I zaista, dok sam vozila pustim zemunskim ulicama ubjeđena da sam nekako omašila i vrijeme i mjesto, primjetila sam grupicu sa cegerima kako korača niz ulicu. Ispred njih je bilo još desetak ljudi. „Ha, stigla sam čak i prije prodavaca“, promrsila sam sebi u bradu i počela da mjerkam mjesto za parking. Obuzeta novim zadatkom, nisam ni primjetila kada su ispred mene počeli da izviru prostrti cegeri i njihov sadržaj. Ljudi su već uveliko šetali, cjenkali se i mjerkali lovinu, a ja sam kolima uspjela da uđem usred mase ljudi i – ni makac. Izmigoljim se nekako nakon dobrih 20 minuta, pogledam na sat – već je skoro sedam, i dam se u lov.

Prateći precizna uputstva koja mi je drugarica dala, bacim se prvo u obilazak okolnih ulica, jer se tamo kriju prave stvari. Razgledam oko sebe – stare cipele, stare majice i haljine, stari brojevi novina – sve staro, ali ništa dovoljno staro da bi se nazvalo vintidž, niti dovoljno novo da bi se pazarilo. „Strpljen – spasen“ motivišem sebe dok zamičem za sljedeći ugao tražeći sveti gral odjeće – vintidž haljinicu za svega 500 dinara. Pomno gledam baš svaki rasprostrt najlon, tjeram sebe da kopam po tužnim, bezobličnim hrpicama odjeće, pitam prodavce imaju li još nešto u ponudi, ali ničega tu nema za mene. Rješavam da odem u glavni, ograđeni dio buvljaka. Preskačem hrpe pašteta, granula za pse, čokolada, televizora i monitora i nekako se probijam do gomilice koja djeluje obećavajuće. Nažalost, samo djeluje.

Još par takvih hrpica i raspoloženje mi je sasvim splasnulo. Rješavam da obiđem još jedan krug po okolnim uličicama, možda mi je nešto promaklo. Tamo komunalci uveliko ordiniraju iako je tek osam i nešto sitno minuta. Opšta panika i pakovanje. Vratim se u ograđeni dio da zacementiram očajanje, što mi uspjeva sa izvanrednom lakoćom. Ništa vrijedno pomena.

Moj zaključak? Od vintidž stvari izdvojila bih samo jednu – šibicara, vrstu za koju sam mislila da je davno izumrla, a može se pogledati na zemunskom buvljaku gdje uspješno odolijeva zubu vremena i uzima opasno dobru lovu.

Da ne bi bilo da mi je jutro potpuno propalo, ipak sam našla svoj ulov. Sramota me je i da priznam koliko sam jeftino prošla.

Izvor: zena.blic.rs